TURSKA OPSADA SINJA

Još ne biše zora zabilila,
ni Danica lica pomolila,
zove vila s Prologa planine
vitezove od ravne Cetine:

„Na noge se, mladi Cetinjani!
Jer spavate kano i poklani?
Eto na vas vojska strahovita,
turska vojska pun silovita.

Sto hiljada pišac’ i konjika,
sve po izbor najboljih vojnika.
Prid njima je silni Mustaj-paša,
Hercegovac, krvolija vaša.

Od Čelića roda i plemena,
poturči se u mlada vrimena
ter ostavi starca babu svoga,
pođe dvorit cara silenoga

i kod njega jadnu sriću nađe:
od čobana za pašu izađe
i serašćer od vojske careve
ter sad robi države duždeve.“

Istom vila tako besideći,
Cetinjane made slobobeći,
na Cetinu Turci udarđše,
na Kosincu vodu pribrodiše.

Kad to vidi Vučkoviću Bože,
sedla konja što god prija može,
kano soko udari na Turke
ter junačke okrvavi ruke.

S njim bijaše trijest vitezova
krajišnika, sivih sokolova,
dvajest i šest glava odsikoše
pak se natrag zdravi povratiše.

Al’ ne ktiše dva silna junaka,
u slobodu slična i jednaka,
dva Lovrića, dva orla krstaša,
otac i sin, lipa dika naša,

nego siku Turke krajišnike,
mlade pišce i brze konjike,
ali po nje tad bijaše loše,
sikuć Turke oba pogiboše.

Ljuto cvili Vučkoviću Bože,
od tuge se junak prinemože,
žali serdar dva Lovrića svoja:
„Di ste sada, dva sokola moja,

koji sa mnom u četu odiste
ter od Livna roblje dovodiste!
Ej Grgure, ljute moje rane,
tko će branit mlade Cetinjane?

Ej Filipe, rumena jabuko,
sva žalosti moja, teška muko,
jošter nisi lipo ni zenula,
a vidim te da si uvenula!“

Evo, brate, žalosti i više!
Na Otoku zbig cetinski biše.
U vodu su Turci ugazili
ter na Otok skladno udarili.

Hladna se je voda zajazila,
kud je turska vojska prigazila.
Tu se brani malo i veliko,
ali od njih ne uteče nitko,

jer je silna vojska udarila,
Otočane pod mač okrenula.
Puno veće izgibe Turaka,
nego mladih cetinskih junaka,

al’ zaludu njihov mejdan biše.
Viruj, pobre, tako pero piše.
Otolem se podigoše Turci,
k Sinju gradu kano mrki vuci.

Cetinu su uz put porobili
i pod Sinjem tabor učinili.
Malo vrime postajalo biše,
na troje se oni razdiliše.

Jedni paze Sinja bijeloga
od pomoći dužda mletačkoga,
drugi iđu niz polje Petrovo,
da osvoje gnizdo sokolovo,

Drniš bili više polja ravna,
u srcu im to biše odavna.
Ali mnogi glave pogubiše,
prije nego Drniš ni vidiše,

jer ih siče silni kavalire,
s krajišnicim Nakiću Grgure.
Ne dade im pristupiti gradu,
Već im rusu svu oguli bradu.

Sramotno se povratiše Turci
k Sinju gradu kano gladni vuci,
niti Drniš bili osvojiše,
niti mlado roblje zarobiše.

Treća vojska ode pod Vrljiku,
svakom daje žalost priveliku.
Na varoš je zorom udarila
Ter ga biše brzo osvojila.

Upališe kule i čardake,
Vrljičane ter siku junake,
al’ se oni lipo osvetiše,
zašto mnoge Turke pogubiše.

Kad su Turci varoš osvojili,
udariše na kašteo bili,
al’ na silu njega ne uzeše,
neg’ na viri, jer im se zakleše,

da ih ne će pogubiti nitko,
neg’ veselo malo i veliko
da će poći kud je komu drago,
još im uz to obećaju blago.

Privariše jedne Vrljičane
ter ih siku kano Otočane.
Biše duša petnajest stotina
u kaštelu, ovo je istina.

Kad u njega Turci ulizoše,
što bi staro ono posikoše,
malu dicu nemilo razdiru.
Učiniše veliku neviru,

a neviste i mlade divojke
poturice hvataju za dojke.
Sve za roblje tada popadoše,
pak se Sinju gradu podigoše.

Tu su tuge, velike žalosti:
Turci vode roblje brez milosti,
majke žale, divojčice ciču,
a neviste: „Jao meni!“ viču.

Al’ žalosti onde ne pristaju,
pod Sinjem im goru muku daju.
Što god biše od boja junaka,
sve pogibe tada od Turaka.

Virujte mi, na glasu delije,
nigda vire u Turčina nije.
S nevirom je vojevat počeo,
S nevirom je po svitu oteo.

Opet oni o neviri rade,
oko Sinja meterize grade.
Po imenu dozivlju serdare
ter nastoje da i njih privare:

„Pridajte se, sinjski vitezovi,
po Cetini bit ćete knezovi.
Bilu gradu vrata otvorite,
čestitom se paši poklonite!“

Pridajte se, mladi Cetinjani,
ne ginite kano Otočani.
Ostavite Latinina Marka,
bit će paša vaša mila majka!“

Al’ serdari za to i ne haju,
veće Turke psuju i karaju:
„Ej nevire, Turci Glamočani,
a di su nam naši Vrljičani,

kojino se vami pridadoše
ter na viri tvrdoj izgiboše?
Nigda vire u vami neimade,
zašto Turčin za Boga ne znade.

Prija ćemo podnit teške muke,
neg’ se pridat u nevirne ruke,
ni ostavit dužda mletačkoga,
a dvoriti cara nevirnoga.“

Kad srdare Turci razumiše,
oko grada tope namistiše
ter ga biju, nigda ne pristaju,
sa svih strana živi oganj daju,

pak su naglo na grad udarili,
s rukam’ su se izda uhvatili.
Živa vatra prosu se iz grada,
slušaj, brate, od Turaka jada!

Koliko ih na grad udariše,
on’liko ih sunovrat padoše.
Pogibe ih petnajest stotina
na jurišu, ovo je istina.

A ostali biže i jauču,
za njima se saručine suču.
Prid Mustapu iđu izranjeni,
neveseli, sasvim poniženi.

Suze rone, ovako, govore:
„Mustaj-paša, još će biti gore,
jer Sinjani nisu Otočani,
nit’ su ono jadni Vrljičani,

već su ono zmaji i junaci,
vitezovi kano i Ungarci.
Prid njima su aždaje glavari,
kapetani i mladi serdari.

Po imenu kažemo glavare,
vitezove i delije stare:
kavalira Grčić don Ivana,
kojino je dika Cetinjana,

i serdara Božu Vučkovića,
na oružju Marka Kraljevića,
Žankovića i Tomaševića
i viteza Grgu Bakovića,

Surić Franu, zmiju od mejdana,
a unuka Surić don Stipana,
vojevodu Grabovca Antuna
i Čulića, mlada kapetana.

Ovo jesu cetinski glavari,
kapetani i mladi serdari.
Još kažemo, moj čestiti paša,
tri papaza, to je žalost naša:

fra Stipana roda Ugričića
i fra Pavla fratra Vučkovića,
trećega ti kažemo sokola
ter se zove Brčić fra Nikola.

Ovi tebi grada ne pridaju,
nego nami ljute rane daju,
i ostali sinjski kapetani,
harambaše od krajine zvani.

Silni vitez njima zapovida,
da se brane, sve im pripovida.
Nije ono poplašeno Ture,
nego vitez Balbi providure,

koji bi se prija pomamio,
još i rusu glavu izgubio,
nego bi se tebi poklonio,
Sinju gradu vrata otvorio.“

Paša nijma ništa ne viruje,
već ih opet na grad natiruje.
Sinjani se Turkom ne pridaju,
već im ruse glave odsicaju.

Osta mrtvih brez broja Turaka
oko grada, najboljih junaka.
Obraniše gnizdo sokolovo,
Na krajini srce principovo.

Obrani ga Marija Divica,
kojano je sinjska pomoćnica.
Koliko ih pod grad dolazaše,
toliko ih mrtvih ostavljaše.

Bi u Sinju Gospina Prilika,
koja čini čudesa velika.
Trikrat se je u gradu znojila,
moleć Sinka koga je rodila,

da pogleda na svoje stvorenje,
koje nosi njegovo zlamenje:
„Zarad, Sinko, tvoje gorke muke
ne daj puka u nevirne ruke!

Tako t’ moje velike žalosti,
nu se smiluj ter grišnikom prosti.
Plačna gledat ja ne mogu puka,
ni slušati njihova jauka.“

Ali Isus Majci odgovara:
„Njihova je opačina stara.
Pusti mene, moja Majko mila,
da pokaram ja njihova dila!

Njihovi mi dodijaše grisi,
nek im sindžir oko vrata visi!“
Trikrat Majka moli Sinka svoga,
Da ne kara puka cetinskoga.

Poslušajte velikih čudesa,
što će sada pasti iz nebesa!
Na Turčina dođe srdebolja,
teška bolest, velika nevolja.

Po trista ih na dan umiraše,
po toliko iz vojske bižaše,
a uoči Gospojine slavne
biže Turci iz Cetine ravne.

Osta mrtvih trideset hiljada
turske vojske oko bila grada.
Što pogibe, što bolest umori.
Gospe Sinjska posve ih obori.

Zahvaljujte, od Sinja junaci,
brez pristanka Isusovoj Majci,
kojano vas od Turak’ obrani!
I da ste mi zdravi, Cetinjani!

KRUNIDBA KRALJA TOMISLAVA

Gusle ove povijest opjevaše
zgode razne, pripovjesti mnoge
Bitke strašne i gladne godine
razmirice al i bratske sloge
Neka gusle još jednom zastruje
nek se do svih kraja svijeta čuje
Od koljena do koljena rodu
Hrvatima po cijelome svijetu
O junaku Tomislavu slavnom
vičnom maču i hrvanju svakom
Kralju prvom borcu za slobodu
po njemu je i pjesma postala
U knjigama o njemu se piše
Ko što stari ljetopisu kažu
a što kažu to se i ne briše


Duvanjsko je polje lijepo, ravno
na njem kamen još i danas valja
Gdje predaja nama stara kaže
okruniše Tomislava kralja
Prvog kralja hrvatskoga roda
kom milija bijaše sloboda
I teškog se mača dohvatio
i Ugare ljuto porazio

Prije no ga krunom okruniše
i u ruke žezlo pravde daše
Sazvao je velmože svih kraja
koje no su teklići pozvali
Da bi čuli riječi Tomislava

Braćo moja slušajte me dobro
prije no što ispunite volju
Da za kralja mene okrunite
sa sjevera pritisnuše horde
Ubojice na brzim konjima
žare, pale i nejačad kolju
Na oružje ko se Hrvat zove
nek tokovi strjela budu puni
Samo jedno na znanje vam dajem
ako li u borbi izginemo
Na oružju bitku izgubimo
djecu će vam voditi u roblje
žene naše redom sramotiti
Prekopati grobove otaca
i mnoga će zaplakati mati
Dušmanina ako istjeramo
s mirom ćete zemlju prohoditi
s mirom ćete djecu odgajati
s mirom leći s mirom ustajati
s mirom svoja stada izgoniti
Svakog dana hvalu Bogu dati
mirno živjet i zemlju orati

Zato u Boj neka pravda živi
da branimo ono što smo stekli
Domovinu sviju nas Hrvata
što dođosmo ovdje sa Karpata
Zadrhtala zemlja od kopita
konjanika Kralja Tomislava
Kojih bješe šeszdeset tisuća
svi pod barjak stavili se složno
Da potvrde svoja stara prava
sto tisuća bijaše pješaka
Što bacaju sulicu i koplje
cilj dobace na tristo metara
smrtonosne kao munja svaka

Stala buka bojnih talambasa
piska zurli ugarskog golgora
Alakanje, vriska bojnih konja
sad će bitka sad će prava hora
I vojske se teško sudariše
stala zveka mačeva, kopalja
I fijuka bojnih buzdovana
stade lelek teški' ranjenika
Vriska konja kletve konjanika
u metežu tuku se pješaci
Sve se dižu i padaju barjaci
kroz prodore sijevaju junaci

Pomrčalo sunce od oblaka
od oblaka strijela i kopalja
A tek sad se bitka rasplamsla
svatko čuje riječi Tomislava
Što je prije bitke govorio
i u tami tucite se složno
Jer sloboda u noći se rađa
Neka nitko kukavica nije
od ropstva je smrt junačka slađa
Udariše složno svi junaci
i ugarske obaraju glave
Što su htjele gospodarit njima
pogaziti pute stare slave
Nakon boja izgrijalo sunce
obasjalo veliko kreševo
Posvud koplja, mrtvi na sve strane
mnoštvo strijela, sablja krivošija
probodenih konja i konjika
Svugdje vidjet ratne buzdovane
ranjenima vidaju se rane
Od Ugara što ginulo nije
u daljini preko rijeke Save
Samo oblak prašni ostao je
štos' u Dravi podavilo nije
U sužanjstvo moralo je pasti
gdje je ponos silnog Ugarina
gdje su krila Arpadski sokola

BITKA NA GVOZDU

Zakukala sinja kukavica,
Zaplakala majka Hrvatica:
"Otkad nesta kralja Zvonimira,
Nestalo je i sreće i mira.
Moje srdce od boli krvari,
Tuđin hoće, da mi gospodari.
Slavoniju Ugri mi oteli,
Još bi srdce ugrabiti htjeli.
Na noge se, oj sinci Hrvati,
Za slobodu u boj zove mati!
Sačuvajte svome milom rodu
Staru krunu i staru slobodu!"
Glas joj leti zemljom poput vjetra,
Glas dopane do Svačića Petra,
Skoči bane na noge lagane
I družini govoriti stane:
"Majka zove i pomoć doziva,
Sin se majci premiloj odziva.
Što je naše, naše će ostati,
Kraljevstvo nam ne smije prestati.
Naoštrite svoje sablje ljute,
Dozovite sve sinove roda,
U boj,u boj za sreću naroda!"

Kad družina Petra razumjela,
Na puteve sva je izletjela,
Na ročište junake dozivlju,
Za slobodu u borbu pozivlju.
Nije prošla ni nedjelja dana,
Skupila se vojska izabrana,
Ljuti otci i hrabri sinovi,
Slavnih pređa junački lavovi.
Petar Svačić gleda, pa se smije,
U grudima lavlje srdce bije,
S njma junak odrvat će vragu
I sačuvat svoju zemlju dragu.
Druga prošla tek nedjelja dana,
Eto vojske sa ugarskih strana,
Almoš s vojskom silenom upravlja,
Brat rođeni ugarskoga kralja.
Kad ih vidi Petar, ban Hrvata,
On podbode svojega dorata.
Sablju trgne, na Ugre navali,
A za njime lavovi ostali.
Sieče Petar, sieku mu junaci,
Bije Almoš, biju mu ortaci,
Sunce žarko već za brda hodi,
A ljuta se bitka jošte vodi,
Još mačevi ljuto udaraju,
Još se ruse glave obaraju.
Al' kad svane zora novog dana,
Pobjegao Almoš sa megdana,
Pobjegao, da iznese glavu,
Kad ne može odoljeti lavu.

A Hrvati Sabor učiniše
I Svačića kraljem proglasiše,
Na glavu mu zlatnu krunu stave
I još ove rieči mu uprave:
"Domovina takvu glavu treba,
Nek' te prati višnji Bog sa neba,
Te Hrvatsku od Ugra izbaviš
I zemlju nam k slobodi upraviš."
A kralj Svačić na to odgovori,
Odjekuje glas mu po svoj gori:
"Zaklinjem se Bogom, oj Hrvati,
Da ja neću dotle mirovati,
Dok Hrvatskoj svog sjaja ne vratim,
Slavoniju majci ne povratim.
Sve ću, sinci,pregorjeti, sve ću,
Al' slobode domovinske ne ću!
Za nju me je otac odgojio,
Za nju narod krunom okrunio.
Ja živ s krunom, kruna u grob sa mnom,
A vi, sinci vjerni, u boj za mnom!"

Nije proš'o niti mjesec dana,
Eto vojske sa ugarskih strana,
Koloman je kralj ugarski vodi,
Ususret mu Petar Svačić hodi.
Petar prvi ljuti boj otvori,
Junacima svojim progovori:
"Ustali ste, da mene sliedite,
Ustali ste, da dom obranite,
Ustali ste spremni krvcu liti,
Mrtvi biti il' slobodni biti!
Ustali ste,ustaše mog roda,
Oj, ustaše, za nas je sloboda!
Nikad nismo bili slični robu,
U slobodu ili mir u grobu!"
Petar skoči, a za njim ostali,
Započe se ljuti boj krvavi.
Bojna vika po Gvozdu se čuje,
Šumom Gvozdom jauk odjekuje.
Udaraju ugarski grobari,
Za dom ginu hrvatski čuvari.
Izginuli bojovnici prvi,
Ogreznuli u rumenoj krvi.
Sieče Ugrin, žestoko udara,
Bije Hrvat, posvuda obara.
Izginuli bojovnici drugi,
Boj se bije po krvavoj prugi.
Sablja puca, lome se mačevi,
Izginuli hrvatski očevi.
Kad to vidi Petar,kralj Hrvata,
On za uzde svog dorata hvata,
Zaleti se ravno na dušmane,
Za slobodu neka i kralj pane.
Iz očiju munje mu sievaju,
Oko njega dušmani padaju,
Pomažu mu hrvatski sinovi,
Udaraju ko ljuti lavovi.
Al' odnekud striela doletjela,
Usred srdca kralju Petru sjela.
Klone Petar, naginjat se stane,
Vjeran dorat na koljena pane
I k zelenoj priljubi se travi,
Da mu padom kralj se ne udari.
Al' pomoći kralju nema više,
Za slobodu kralj ranjen izdiše,
Ugreznuo Petar sav u krvi,
Ustaša je za Dom pao prvi!
Kad vidjeli hrvatski sinovi,
U smrt jurnu ko silni lavovi,
Kome nije da sačuva glavu,
Već slobodu i kraljevsku slavu.
Do posljednjeg u kreševu pali,
Za slobodu i Dom život dali.

Zakukala opet kukavica,
Zaplakala majka Hrvatica:
"Pade junak, pade stup slobode,
Moju krunu dušmani odvode,
Prestalo je doba moje sreće,
K drugima se žarko sunce kreće.
Al' krv kralja zemlji pečat dala,
Moja nada nije u grob pala!
Prvi usta, al' posljednji nije,
Prvi pade, da barjak razvije,
Prvi pade, al' ustaše sliede,
Borit će se, sve dok ne pobiede,
Dok ne sine zlaćana sloboda,
Stara slava hrvatskoga roda!
Blagoslovljen za sve vieke bio,
Tko taj zavjet bude izpunio!"

ANTE STARČEVIĆ

Tužne viesti zemljom proletjele,
Proletjele kroz krajeve ciele:
Starčevića, koreniku stara,
Uhvatila dva carska stražara.
Stražari ga vode u tamnice,
Iz tamnice pred sudčevo lice.
Koji zločin Ante počinio,
Da mu sudac sudit odlučio?
Stari Ante pred sudcima stoji,
Gleda, kako sudac pravdu kroji.
Stane sudac pa knjigu otvori
I iz knjige ovako govori:
"Po nalogu previšnjega cara,
Dozvah sebi Starčevića stara,
Nek se brani, kakogod umije,
Dok presuda težka pala nije.
Zašto si se, Ante, pobunio,
Hrvatima svojim govorio,
Da Hrvate car milostiv vara,
Da mu kruna zarđala stara,
Nek' Hrvati mog cara ostave
I slobodnu državu sastave!
Zašto hoćeš mom čestitom caru
Nad Hrvatskom otet vlast prastaru?
Hrvatska je zemlja cara moga,
Cara moga i više nikoga!"

Carskom sudcu Ante govorio:
"Od starosti um ti potamnio.
Sramota se branit velika
Protiv tužbe carskog odvjetnika.
Carska tužba meni na čast služi,
Nek' me care za to uviek tuži!
Liži, sudče, skute cara svoga,
Ja ću ljubit roda hrvatskoga.
Car se stari i srdi i tuži,
Što sin vjerno svojoj majci služi,
Jer bi htio otet vjernom sinu
Vjernu majku, milu domovinu.
Ja se nisam pobunio stari,
Već mi srdce zbog Doma krvari.
Što sam rek'o, opeta ću reći,
Makar mor'o za to u grob leći:
Car nas buni, car nas ljuto vara,
Zarđala pamet mu je stara.
Hrvat njega nije ostavio,
To je sam car prije učinio
I ugovor prvi prekršio.
Dvije jesu strane ugovora,
Obadvije poštivat se mora.
Jedna strana dužnosti hrvatske,
Druga strana obaveze carske.
Svoju stranu car je poderao,
Pa na našu prstom pokazao.
Carsko pravo- moje pravo radit,
Prvom stranom cigaru zapalit.
Nek' ugovor i s hrvatske strane,
Kao s carske vriediti prestane!
Veliš, da smo zemlja cara tvoga,
Cara tvoga i više nikoga.
Reci caru, gospodine stari,
Da sam sebi račune ne kvari.
Car tvoj jošte nije ni živio,
Kad je Hrvat svoj gospodar bio,
Svoj gospodar na milom tlu svome,
Klanjajuć' se Bogu jedinome.
Morao bi car tvoj dobro znati,
Ovdje vlada tek Bog i Hrvati.
Tako bilo od pradavnih dana,
Tako bilo za naših knezova,
Za kraljeva i slavnih banova,
Tako bit će do sudnjega dana."

Gleda sudac cesarovu sliku,
Gleda Antu, starog koreniku,
A iza njeg' tisuću očiju,
Iz očiju oštre munje siju,
Niemo brane Starčevića svoga,
Mrko glede sudca carevoga.
Sudac ne zna, što bi učinio,
Starčević je u pravici bio.
Al' car hoće, da bi zora rana
Našla Antu u lance svezana.
Plaho sudac listove otvori
I ovako Anti progovori:
"Izvršit se mora carska volja,
Nek' te snađe tamnička nevolja!
Dva mjeseca pretežke tamnice,
Dok pred carsko ti ne padneš lice
I za oprost pitaš cara moga,
Cara moga, gospodara tvoga."

Okrene se Ante Hrvatima
I ovako progovori svima:
"Svaka sila ide za vremena
I nad carem oluja se sprema.
Tamnica je za poštene ljude,
Kad dobrima loši ljudi sude.
ja bih bio sinja kukavica,
Kad bih carskih boj'o se tamnica.
Na slobodi ili iz sudnice,
Iz tamnice ili iz grobnice
Hrvate ću k slobodi voditi,
Silnoga ću cara predobiti,
Jer uza nj je laž hinbena lica,
A uza me Božja je pravica.
Hajd'te, braćo, vi sad svom domu,
Nadajte se brzo pismu momu."
Sudac opra ruke s malo vode,
Starčevića iz sudnice vode,
Vode njega do tamne ćelije,
Gdje nikada sunce sjalo nije.
Na ruke mu meću lisičine,
Težke negve na noge Antine,
To mu družtvo, a hrana ciela
Kora kruha i vodica biela.

Prvi tjedan tamnovanja prođe,
Iz ćelije biela knjiga pođe,
Biela knjiga stigla Hrvatima,
U njoj veli stari Ante svima:
"Tko svoj nije, svačiji će biti,
O milosti tuđoj ovisiti.
Tko se smatra sužnjem tuđih ljudi,
Nek' se svome sužanjstvu ne čudi,
Što čas svaki mjenja gospodara
I što svaki gospodar ga vara.
Al' Hrvati, moja braćo draga,
Nisu bili nikad roblje vraga.
Slobodni smo, braćo uviek bili,
Ne dasmo se nikad tuđoj sili.
Sloboda nam sad tek životari,
Jer je bečki car progoni stari,
Tko mač hvata, mač mu glavu rubi,
Tko dom voli, tog sloboda ljubi.
U toj vjeri čvrsti ostanite,
Nikoje se sile ne bojite!
Tkogod stigne gore, dolje ide,
Nove zore traci već se vide.
Težki lanci već se eto lome,
Pravica se bliži Domu mome.
To je vjera hrvatskih sinova,
To je nauk otca iz okova,
Koji nije rob cara silnoga,
Nego borac roda hrvatskoga.
Ne vodi se borba samo mačem,
Već i perom i trnovim dračem.
Iz tamnice s carem bojak bijem
I caru se u brk siedi smijem."
Ide knjiga od usta do usta,
Ohrabri se, tko do sada susta,
A val silni rodoljubna žara,
Grije grudi, hoće da ih para.

Drugi tjedan tamnovanja prođe,
Iz ćelije druga knjiga pođe.
Druga knjiga stigla Hrvatima,
U njoj veli stari Ante svima:
"U prvoj sam knjizi govorio,
Da je Hrvat viek slobodan bio,
Al' sloboda zlatna potamnila,
Pritisla je cesarova sila.
Al' to nije tekar slučaj prvi,
Za slobodu dasmo mnogo krvi.
Stotinu nas napadalo sila,
Sva nam prošlost težka borba bila,
Težkom borbom zemlju smo čuvali
I slobodu zemlji sačuvali
Ljute bjehu borbe s Mongolima,
S Avarima, ljutim Tatarima,
Sa Francima i silnim Turcima,
S Mletčanima i silnim Ugrima.
Pređi s njima bitke vojevahu
I nad njima bitke dobivahu.
Tu Ljudevit, knez drage Posavske
I Trpimir, knez Biele Hrvatske,
Kralj Tomislav, kralj Stjepan Držislav,
Kralj Krešimir, dobri kralj Zvonimir,
Tu Horvati i Šubići bani,
Tu junaci Zrinski-Frankopani,
Tu Matija Gubec i seljaci,
Tu radnici, marni učenjaci,
Još Kvaternik, moj pobratim mili,
Iz potaje što su ga ubili.
Sada znate, kako se borismo
I dušmane kako predobismo,
Ne sklapanjem mrtvih ugovora,
Ljutom svađom kraj dugih govora
Nego mačem i vjerom u Boga
Sačuvasmo dosad roda svoga.
A odsada, to i sami znate,
Borba vodi do slave Hrvate,
I do slave i pobjede slavne,
Do slobode i pravice davne.
Spremite se za tu borbu ljutu,
Uklonite sve, što je na putu!
Ne vodi se borba samo mačem,
Već i glavom i trnovim dračem.
Braniči smo roda hrvatskoga,
Miljenici Boga pravednoga.
U redove čvrste svi se zbijmo
I vragu se u brk crni smijmo!
Dok smo složni nema vraga toga,
Da bi svlado roda hrvatskoga!
To je nauk otca iz okova,
To je volja hrvatskih sinova."
Ide knjiga od usta do usta,
Napried ide, tko dosada susta,
A val silni rodoljubna žara
Grije grudi, hoće da ih para.

Treći tjedan tamnovanja prođe
Iz ćelije treća knjiga pođe,
Treća knjiga stigla Hrvatima,
U njoj veli stari Ante svima:
"Naša kuća, a gdje su vam ključi?
U cara su, on nam gazda kući!
S ključem care ide, gdje ga volja,
Sjedne, gdje mu večerica bolja,
Za domare stari car ne mari,
Glavno da mu pun želudac stari,
Dajmo kuću il' tražimo ključe,
Mi iz doma ili on iz kuće!
Kad sam bio još maleno diete,
Slušao sam pričati od tete:
Volim malo al' slobodno selo,
Nego carstvo zarobljeno cielo.
Koliba mi draža, nek' je moja,
Više nego kuća, što je tvoja.
Moja ovca moju djecu hrani,
Tuđa krava kuruz potamani.
Moj opanak čuva me od blata,
Tuđa čizma goni s mojih vrata.
Moj vinograd napaja me vinom,
A tuđinski žuči i pelinom.
Kolibica moja slobodica,
Tuđa kuća moja je tamnica.
U njoj ginem o kruhu i vodi
I nazdravljam hrvatskoj slobodi.
Ne vodi se borba samo mačem,
Već i srdcem i trnovim dračem.
To je nauk vašeg otca cio,
Sliedite me, ako vam je mio!"
Ide knjiga od kuće do kuće,
O ključima glas svom zemljom puče.
Uzplamtjeli hrvatski domari,
Idu tamo, gdjeno trune Stari.
Upute se do carske tamnice,
Pred sudčevo oni stanu lice:
"Sudče, robe cara silenoga,
Vadi ključe ti iz džepa svoga!
Ključe daj nam, ne zameći kavgu,
Iz tamnice da vadimo pravdu,
A sa pravdom Otca Domovine,
Da i njemu jednom sunce sine!"
Sudac, vičan samo robovati,
Hrabre ljude do tamnice prati,
Od tamnice otvori im vrata
I doziva Otca svih Hrvata:
"Hodi, Stari, na me se ne ljuti,
Čudnovati carevi su puti.
Sloboda je caru vrlo mila,
Ali nek' bi samo za njeg' bila,
Sebe hrani bielim pogačama,
U tamnici Antu mrvicama.
Sad hrvatsko srdce zaigralo,
Priestolje se caru rasklimalo."
Još je sudac govoriti htio,
Al' mu Ante nije dozvolio:
"Strvinaru, bjež' od naših vrata,
Nije za te čisti dom Hrvata.
Jesi l' prije tako govorio,
Kad si pravdu nada mnom krojio?"
Tad Hrvati dignu se na noge,
Starčevića iz tamnice vode.
Sred Zagreba kuću sagradili,
Od kuće mu ključe izručili,
Da imade gdje skloniti glavu
I odakle branit staru slavu
Do konačne pobjede svog roda,
Dok ne zasja podpuna sloboda.
Još mu liepo nadjenuli ime:
Ante Stari, Otac Domovine!

VESELIN ŠEĆKOVIĆ - JELENA OD BOSNE

Probudi se avet jedna,
Što spavaše po vijeka,
Otvori se rana živa,
Bez prebola i lijeka,
Iz bosanskih bezdanica,
Proviruju ljudske kosti,
Nastavlja se crna priča,
Započeta u prošlosti,
Ima jama oko Gacka,
Svaka od njih zločin krije,
Al’ nijedna ljudi kažu,
K’o Koritska jama nije.
Vojinović Radisava,
svijeća se tu ugasi,
Samo unuk Mihailo,
Od turske se kame spasi,
Vidio je đed unuka,
Đe uzmiče ka vrleti,
Pa povika o turčine,
Nej mi sjeme utrijeti,
To izusti pa uskoči,
U ledenu grobnu tamu,
Nož ga turski ne dokuči,
Nego skoči sam u jamu,
Mihailo k’o dijete,
Nije smio blizu prići,
Al’ zapamti ukućane,
Poklaše mu Fazlagići,
Bog ga spasi te preteče,
I izbježe kamu njinu,
Pa napusti rodnu Bosnu,
I krvavu predje Drinu,
Mihailu u Srbiji,
Prošlost nije dala mira,
Učio je i stekao,
Školu vojnog oficira,
Čim je školu završio,
Vojne su mu vlasti bile,
Kao mjesto službovanja,
Sarajevo odredile,
Tu se brzo oženio,
I lijepi porod stek’o,
Sve krenulo nafakali,
Što bi Srpski narod rek’o,
Rastu djeca, uče škole,
A vrijeme brzo leti,
Al’ Koritska jama stalno,
Mihailu na pameti,
Kćer Jelena tragediju,
Očevu je dobro znala,
Al’ zlo da će da se vrati,
Nije nikad vjerovala,
Al’ ne može niko ništa,

K’o sudbina da namjesti,
I ona će na studije,
Hercegovca jednog sresti,
Musliman je, a od Gacka,
Fazlagić mu Safet ime,
Jelena je Vojinović,
Provodila dane s njime,
Nije ona ni slutila,
Na kakav je kamen stala,
Pa Jelena Safeta je,
Od milošte Saša zvala,
Pa jednoga dana tako,
Reče Saši svoje želje,
Da zajedno s njome pođe,
I vidi joj roditelje,
Kad je otac Mihailo,
Otvorio vrata stana,
Mislio je pred njime je,
Ili đavo il’ satana,
Na pamet mu dođe Gacko,
I rodbina sva poklata,
A u trenu Fazlagić se,
Izgubio ispred vrata,
Odmah zatim Mihailo,
Skupio je familiju,
I rek’o im da što prije,
Spremaju se za Srbiju,
On i žena i sin Braco,
Otišli su preko Drine,
A Jelena nije htjela,
Da posluša molbe njine,
Ne posluša roditelja,
Zamrsi je sudba kleta,
Više nego ocu svome,
Vjerovaše u Safeta,
Pa njih dvoje okrenuše,
Fazlagića đe je kula,
Za čiju je često puta,
Iz očeve priče čula,
A Safetov otac Hasan,
Kad vlahinju vidje mladu,
I kada sazna za prezime,
U crnom se nađe jadu,
Ja sam znao zlo će sjeme,
Da jednoga dana staše,
Od danas se moj Safete,
Ruši šljeme kuće naše,
Što nijesi moj Safete,
Ti za zenu uz’o bulu,
No krvnika doveo si,
Da nam tvrdu zatre kulu,
No Jelena sa Safetom,
Dvoje djece porodila,
Sve uz mrznju Fazlagica,
Podizala i njivila,
Često puta kad ostane,

Sama kući usred dana,
Slušala je neko tiho,
Pucketanje sa tavana,
Kao da je neka sila,
Privlačila pažnju njenu,
Opirat se nije mogla,
No na tavan hitro krenu,
Na tavanu kovceg stari,
Čudnovatim sjajem sinu,
Jelena mu odmah priđe,
I poklopac s njega skinu,
Gle kandila i krstova,
Što sinuše usred mraka,
Šta će Srpske relikvije,
Na tavanu kod turaka,
Rđa bješe uhvatila,
Na kandila trag krvavi,
A Jelenu iz kovčega,
Zaslijepi plamen plavi,
Kakva li je vuče sila,
Poče Jela da se brine,
Sa tavana brzo sađe,
Uze prsten iz dubine,
I Safet je dobro znao,
Sta Fazlagić kula krije,
Mislio je da Jelena,
Još o tome čula nije,

Pa je đeda Abdulaha,
Pit’o Safet jednog dana,
Što ne baciš đedo oni,
Vlaški sanduk sa tavana,
Ako li ga bacit nećeš,
Baciću ga ja što prije,
Šta ce kuli Fazlagića,
Pravoslavne relikvije,
Ej ne budali moj Safete,
Jer daleko nećeš stići,
Znaš li da smo bili vlasi,
Iz Bileće Miljanići,
Prađed nam se poturčio,
I prenio sve to amo,
I od tada na tavanu,
Krijemo ga i čuvamo,
No Safete ako Srbin,
Opet uzme brda ova,
Ti što prije prihvati se,
I kandila i krstova,
Zaboravi prazne priče,

I na kulu Fazlagica,
Pokrsti se pred ikonom,
U Stojana Miljanica,
Dok Abdulah priča stari,
Malo Safet sluša đeda,
No daleko neđe tamo,
Preko krive Drine gleda,
Sanja kako Kulin bana,
Osvetio niko nije,
On će Drinu vodu preći,
Pobuniti sandzaklije,
Pa će onda na Srbiju,
Nahuškati i šiptare,
Osvetiće Kulin bana,
Izvidaće rane stare,
Čudiće se muslimani,
Osvetnik se pravi naša,
A sva će ga Bosna zvati,
Sokolović Mehmed paša,
Pa se onda s porodicom,
Sarajevu on nastani,
Al’ se Bosni polagano,
Primicahu teški dani,
Kada na sred Baščaršije,
Zrno rani srpskog svata,
Svi su znali zlo će pući,
Bosno zemljo evo rata,
I Safet se jednog dana,
Vrati s posla i presvuče,
A Jeleni kaže ode,
Sa vlasima da se tuce,
Grme jake eksplozije,
A dim gusti brda steže,
Iz grada se cio narod,
U podrume mračne sleže,

Dolećeše muslimani,
Po podruma Srbe traže,
Samo Damir sin Jelenin,
Ej, oće majku da otkaže,
Dokle Safet sa družinom,
Po podrumu muči žene,
Krivo mu je što ga turci,
Zadirkuju zbog Jelene,
Pa družini naređuje,
Doved’te je ovog trena,
Ali turci uzvratiše,
Pa ona je tvoja žena,
Šta se ovo Saša zbiva,
U čudu ga pita Jela,
Ne vjeruje ovo što je,
U podrumu doživjela,
Udari je Safet beže,
Pred družinom da je kazni,
Naredi joj da se svuče,
I pred njega tašnu prazni,
Kad otvori Jela tašnu,

I na beton prsten pade,
Preblijeđe Safet beže,
K’o ukopan turčin stade,
Nijesi se kaurkinjo,
Na tavane smjela peti,
Ovo će se da znaš dobro,
Tebi grdno da osveti,
Kad se pribra poturica,
I muka ga strašna prođe,
On naredi da pred njega,
Alija mu bogalj dođe,
Pa kad dobi naredjenje,
Da siluje i da muči,
Alija se nije dugo,
Na to smio da odluči,
Kad je avet muslimanska,
Pred Srpkinju mladu stala,
Sa satanom pred očima,
U duboki mrak je pala,
Probudi se iz nesvjesti,
Oko sebe vidje žene,
Crvene se lokve krvi,
I odjeće ugažene,
Gledala je ženu kako,
Razbijenu flašu steže,
I pijanom muslimanu,
Po tijelu kožu reže,
Viđe ture u bunilu,
Život mu se bliži kraju,
Ali pucnji iz pištolja,
Ženu mlada ubijaju,
A Jelena posle muka,
I velikog jada svoga,
Ustala je iz prkosa,
I s nebesa zove Boga,
Digoše se druge zene,
Da se Bogu mole s njome

Očenaš se razliježe,
Po podrumu krvavome,
Muslimani kao vuci,
Kad na samo stado krenu,
A Safet se bjese ljuto,
Okomio na Jelenu,
Nož joj stavlja ispod vrata,
Ne bi li joj strah zadao,
A Jelena prkosi mu,
Umrijeti joj nije žao,
Da l’ od straha il’ od zlobe,
Pošteđe je toga dana,
Kaže da mu treba živa,
Da mu rodi muslimana,
No Jelena njemu kaže,
Nad tobom sam pomen rica,
Iz utrobe moje nikad,
Neće izać’ poturica,

Teška riječ Jelenina,
Razljuti ga i razjari,
Nož ostavi da na vatri,
Ugrije se i užari,
Crven metal kad prinese,
Do tijela svojoj ženi,
Na stomaku ucrta se,
Polumjesec povijeni,
Dok sječivo kožu para,
Kao kroz san Jela gleda,
Na tijelu njenom stoji,
Znak prokletog Muhameda,
Kaže Safet kad se rodi,
Moj sin biće turčin pravi,
Dzamije je će alaha mi,
Podizati na Moravi,
U pakao sarajevski,
Jelenin se otac nađe,
On potajnu nadu gaji,
Da će ćerku da pronađe,
Sin mu nedje Bosnom rati,
Ni za njega čuo nije,
Nije mogo izdržati,
Pa je doš’o iz Srbije,
Ali sazna preko veza,
Da je živa šćer Jelena,
I uz otkup iz podruma,
Jedne noći izbavljena,
Kad je čuo srećne glase,
Mihailo čeko nije,
Već ostavi Sarajevo,
I okrenu put Srbije,
Pa u banji Koviljači,
Jelena je s grupom žena,
Nema mira i spokoja,
Sudbina je muči njena,

Pita Jela ženu jednu,
Kako da se od zla spasi,

Ona kaže prodaj prsten,
Što do sada skrivala si,
Dragocenost to je prava,
I vrijedi puno para,
Ako hoćeš ja ću s tobom,
Da podjemo kod ljekara,
Al’ Jelena prsten gleda,
I na njemu čudna slova,
Otac joj je pričo da je,
Iz vremena Dušanova,
Tek se toga sada sjeća,
Gubio se prsten često,
I vazda bi zlo izbilo,
Kada god bi prsten nesto,
Vojinović Milošu je,
Prsten ovaj pripadao,
A car Dušan licno mu je,
Kao poklon njega dao,
To što nekad od ujaka,
Kao poklon sestrić uze,
Sad Jelena rukom steže,
I proliva gorke suze,
Onda uze list hartije,
I u njega prsten stavi,
Sa porukom ocu svome,
U kovertu sve to zavi,
Relikvija porodična,
Dok putuje Beogradu,
Zla namjera zaokuplja,
Namučenu ženu mladu,
Krenula je da sa mosta,
U ledenu skoči Savu,
Ali su joj dva mladića,
Sačuvala živu glavu,
No Jeleni u bolnici,
Dijete se muško rodi,
Ona smišlja kako da se,
Tog đavola oslobodi,
Tražila je poput krsta,
Da li nešto tu postoji,
Krst đavola uništava,
Jer se đavo krsta boji,
No ubrzo Mihailo,
Za adresu sazna njenu,
I sa svojom ženom Vukom,
Došao je za Jelenu,
Posluš’o je tužnu priču,
I vidio plač na licu,
Mi idemo sjutra Jelo,
U manastir Studenicu,
Pa kad jarko sunce sinu,
I lijepa zora svanu,
Ispred starog manastira,
Porodica jedna banu,
Mihailo svog unuka,
Držao je pred oltarom,
Pa krštenje obavi se,
Po adetu Srpskom starom,
Toga trena to dijete,
Vojinović posta pravi,
Đed Milošu svome prsten,
Na malenu ruku stavi,

Posle toga Mihailo,
S porodicom svojom krenu,
Da pomaže Srpskoj braći,
Što se bore na Ozrenu,
Fazlagića Hasana je
Neđe oko Gacka srio,
Ali junak Mihailo,
Ubiti ga nije htio,
Ja ne mogu da ubijem,
Gada koji čovjek nije,
Al’ se nađe momče jedno,
Tu fukaru da ubije,
Vidio je kako Ozren,
Od krvavog boja gori,
Tu Jelena tražila je,
Među prve da se bori,
Zadugo su komandiri,
Protiv volje bili njene,
Al’ ubrzo pobijedi,
Čvrsta volja u Jelene,
Medju Srpskim borcima je,
Kažu neki Mitar bio,
Svako veče odnekud bi,
Žive turke dovodio,
I Safeta Fazlagića,
Dovuk’o je jedno veče,
Zamalo ga ne dotuče,
Da Jelena ne preteče,
Gleda ture kako cvili,
Znoj krvavi kipi s njega,
Mitar pušku odmah skloni,
Kada reče pustite ga,
No kad Safet spasi glavu,
Na prevaru on je bio,
Mihaila s porodicom,
U podrume zatvorio,
Mihailo na mukama,
S raspetog je gledo krsta,
Kako sjaji stari prsten,
S Miloševog malog prsta,
Zadovoljan djed se stari,
Sa unukom rast’o tada,

Isto kao ispred jame,
S Radisavom on nekada,
No zamjenik Safet bega,
Sa Damirom kada banu,
I kad vidje šta se zbiva,
Krenuo je ka gajtanu,
Shvati Safet šta to znači,
I pokuša da pobježe,
Al’ sve više svilen gajtan,
Krvavi mu vrat priteže,
Klonu ture k’o šilježe,
Ni trepnuo više nije,
Pokršteni Damir posta,
Vojinović Dimitrije,
Niđe traga od dzamija,
Na Moravi crkve niču,
Samo neđe po Aziji,
Razjarene ‘odze riču.

Da li je ovo u rodu sa guslama.
Mislim na instrument.

Samo ovdje imaju dvije žice

DANE JURIĆ - MARKO PERKOVIĆ THOMPSON

Zapjevat ću imam želju jaku ovu pjesmu o Thompsonu Marku. Na tisuću i devet stotina šezdeset je i šesta godina listopad je mjesec u godini kazat ću vam moj Bože jedini dvadest sedmi nadnevak je bio kad se mali Marko porodio. Oca Ante i majke Marije rodilo se dijete najstarije Marko s majkom na ognjištu ost'o otac mu je gastajbajter post'o kupov'o mu glazbene linije što će postat' ni slutio nije. Osnovnu je školu završio ugostitelj postati je htio ispuni se Marku prva želja dobi zvanje on ugostitelja. Dok je tekla đačka epopeja vozi motor i auto BMW-a kao vozač nije im'o mira pa je često i gitaru svir'o mladenački život mu je tek'o u Zagori gdje Čikola je rijeka. Nakon srednje završene škole Marko posta legenda Čikole. Tisuću devetsto devedeset prve kad su htjeli neki da nas smrve na Hrvatsku kad je navalila od istoka srpska kamarila nije Marka trebalo moliti da se dođe za dom svoj boriti drage volje dođe gdje je nik'o kod Ilije svetog gromovnika. Čavoglave obraniti svoje muški, hrabro nikog se ne bojeć' tu je bila ta postrojba jaka iz Zagore petnaest junaka hrabro na put četnicim' su stali u selo im ući nisu dali svaki ciči kao zmija ljuta stani čedo ovdje nemaš puta zvala se je ta postrojba vojna Čavoglava slavna prva bojna. Četnicima jaki otpor pruža Marko se je tad i naoruž'o tad je Marka ta puška dopala bi strojnica Thompson se je zvala po tome je i ime dobio hvala Bogu tim se proslavio. Tukli su ih iz pravca Drniša granate su padale k'o kiša tukli su ih topovi najjači višecjevni raketni bacači pred junacim' granitne Zagore teško čedo probiti se more što Zagora nama kršna daje to hrvatstvo nikad ne izdaje od Dinare do sinjega mora to je slavna Dalmatinska zagora. Oj Zagoro iako si mala ti si meni usred srca stala ne bih dao ja Zagore svoje Ameriko za svo blago tvoje za Hrvate sve si želja žarka ti nam dade Perkovića Marka. Hrvati ga na sve strane slave i njegovu pjesmu Čavoglave pjevaj Marko moj rođeni brate Zagora je baš cijela uza te Herceg-Bosna, Dalmacija cijela sva Hrvatska naša mati mila. Kad zapjeva legenda Čikole to Hrvati poslušati vole iz Markove pjesme slatke riječi to Hrvatu svakom srce liječi digao se Marko do nebesa Moj Ivane pjesmom iz Kupresa. Kad je Marko do Poljuda stig'o cijeli Split je na noge podig'o gdje god Marko svojom pjesmom diše tu se traži uvijek karta više to još nitko nije učinio dupkom puni Poljud napunio grmi, puca ljuta munja sijeva Marko Thompson na Poljudu pjeva trideset je tisuća Hrvata pozdravilo našeg dragog brata koliko on ima puka svoga to sve Poljud primit' nije mog'o. U Zagrebu zaredom dva dana biše puna Ledena dvorana u Frankfurtu kad je koncert bio dvoranu je punu napunio svaki Hrvat sad za Marka znade zlatno dijete hrvatske estrade. Marko je zlatno dijete Hrvata dragovoljac Domovinskog rata najbolji je baš od svih slavuja ponos su mu Bljesak i Oluja Marko temelj udario vreli za svoj narod u Hrvatskoj cijeli Marko uvijek desnom stranom vozi Bože dragi u tom mu pomozi. Gospe Sinjska uzdamo se u te sve Markove blagoslovi pute ljevičarim' Marko trn u oku oni vole Srbijanca Đoku oni vole svi Balaševića a ne vole Marka Perkovića Đoko pjev'o u Borovom Selu s četničkom kokardom na čelu. Komuniste razne i masone poznajemo što Marka progone sad ga hule još i oni treći znam koji su ali ne ću reći. Ja sam sretan moj premili rode što Hrvatska dođe do slobode Hrvatska je moja zemlja sveta mučenica bila razapeta nakon vrele krvi prolivene sve su naše želje ostvarene a sad žele opet neki treći da istinu Hrvat ne smije reći. Tko mi blati moju domovinu tko mi goni Antu Gotovinu koji sada na Thompsona pušu diraju mi i srce i dušu Denis Latin šef je Latinice svakojake radi smicalice reportaže kupi na sve strane lažima su svakakvim protkane po ekranu svake slike gona da optuži hrvatskog Thompsona. Rekao bih Denisu Latinu ne sipaj nam u oči prašinu kad si pjesme druga Tita pjev'o zašto nisi Bleiburg prikaziv'o Marko čovjek dobre je duše sada neki hoće da ga sruše u srcima svih Hrvata gori u Hrvatskoj i u dijaspori svojim ljudim' on je pomogao koncerte je mnoge održao održao velikih i stvarnih dosta biše i humanitarnih. Zato braćo svi Hrvati vole tu legendu s izvora Čikole Marko vjernik i Bogu se moli od sveg' srca domovinu voli. Duša mu je uspomena puna iz djetinjstva na djeda Šimuna kad je Marko malo dijete bio "dida" ga je Šimun odgojio odgoji ga k'o pravog čovjeka u njem' gleda svoga nasljednika da je djedu Šimunu ustati svog unuka Marka pogledati dragovoljca Domovinskog rata i pjevačku legendu Hrvata rekao bi Marko sretan budi nisu moji uzaludni trudi. Marko ima k'o poznat u svijetu stranicu i na internetu lijepih želja stranica je puna gledatelja više od milijuna svakog dana tisuće se javlja žarkom željom svatko ga pozdravlja. Kad je Marko iš'o u Kanadu upozn'o je tamo ženu mladu ta je veza bila sreće puna dobili su i sina Šimuna tim se Marko djedu odužio u djedovo ime ga krstio. Sada guslar ima svoj zadatak na sve ovo dat' komentar kratak tko prošlosti svoje ne miluje budućnosti taj se ne raduje sretna Marko tebi pjesma ova Bog ti dao još deset sinova nek' nacija hrvatska se širi da nam šteta ratna se namiri. Jesi li se pobro naslušao ovu pjesmu dok sam otpjevao ako nisi kazetu okreni kajati se ne ćeš vjeruj meni.

ŽELJKO ŠIMIĆ - ISTINA O BLEIBURGU

Eeeeej gusle moje stara davorijo nešto bih vas sada zamolio vi pamtite događaje stare vi pamtite i mnoge vladare gudite mi drvo javorovo da napišem o tom koje slovo kažite mi kojeg to bi rata kad najviše nastrada Hrvata. Ej javor-gusle staše kazivati a guslari s davorijom spati pedeset se navrši godina od ovoga stravičnoga čina kad na ravnom polju blajburškome presudi se puku hrvatskome četr'es't pete u svibnju mjesecu tu hrvatsku uništiše djecu kol'ko su nas tada uništili još se danas nismo op'ravili. Ako si me i to sada pita to bijaše za Josip' Broz Tita kažu da je i on Hrvat bio ako nije tko to izmislio cijeli slučaj kako će se zbiti ova pjesma će ti predočiti zato slušaj majko sirotice zato slušaj ženo udovice slušaj i ti kćerko pa i sine svi slušajmo diljem domovine najmiliji gdje su naši bili gdje su svoje kosti ostavili jer još ima i svjedoka živih što do danas uvijek biše krivi što šutiše pedeset godina da se ne bi doznala istina da se ne zna ova rana ljuta sa Bleiburga i Križnoga puta ako si ju ikom pripovijeda zato UDBA rusu glavu skida. Ali sad je drugačija sudba nesta Tita, a propade UDBA Hrvatska se ponovno rodila blago tebi moja majko mila sad ti mogu kazati istinu o tvojemu pokojnome sinu ej ne želim ti povrijeđivat' rane sjećajuć' te na te teške dane ali moram majko ucviljena ta zlodjela kazat' partizana jer mnoge je progutala rijeka i bez križa i bez svećenika ako itko za ta mjesta znade obilježje nek' se neko dade gdje su bili, gdje su poginuli, gdje su svoje kosti ostavili. Zato nađoh i žive svjedoke tada kršne i ugledne momke koji no su u Bleiburgu bili i Križni put cijeli preživjeli ej to je Pere Miloš Zelić zvani sveg' se sjeća k'o da biše lani Mate Marić njega major zovu i on priču potvrdio ovu Ivan Ćipić, Pere Antišiću istu su mi ispričali priču ni jedan mi to ne priča rado jer se boji da ne bi nastrad'o teško im je reći riječi grube jer i danas strahuju od UDBA-e Ivo Perić što novine piše o ovom je nešto rek'o više sve ću ovo u jedno skupiti pa tko želi može poslušati. Ej na tisuću devete stotine četrdeset i pete godine slomila se Osovine sila Njemačka je poražena bila ni Pavelić više nema nade Nezavisna Hrvatska propade ojačaše tad na bojišnici partizani i s njima četnici jer njima bijahu saveznici i Englezi i Amerikanci. Četnici su odmah za par dana u redove prešli partizana odmah zavjet sebi postaviše da Hrvata pobiju što više sada im se pružila prilika hrvatska je u rasulu vojska još im Tito izda naređenje svi u borbu za oslobođenje tad Titova banda navaljuje kolju, pale, puk se protjeruje što ne mogu metkom uništiti to će jame duboke primiti zato vojska i narodne mase ne zna što će žele da se spase. Nahrliše svi prema zapadu jer su tamo ugledali nadu engleska će vojska ih spasiti tako mogu glave sačuvati Englezi su to im obećali ali su ih u tom prevarili. Ej domobrani i s njima ustaše iz krajeva Nezavisne naše Maks Luburić i Ranko Bobane vode svoje momke odabrane kolona se stvorila tolika petsto tisuć' civila i vojnika. Majka prati sina jedinoga mlada cura zaručnika svoga djeca bježe uz pomoć roditelja partizanskog boje se pokolja cijeli narod izgubio nadu sve se kreće prema Dravogradu. Ej čim pređoše slovensku granicu tu hrvatsku ustaviše djecu tu ih spopa nevolja i tuga kod mjesta zvanoga Bleiburga oko cijelog polja blajburškoga topovi su jedan do drugoga zrakoplovi oko mase kruže k'o da Tito naređuje druže Englezi se poslužiše trikom ovdje ništa ne će biti nikom vi vojnici oružje bacite slobodni ste doma se vratite. Vojska ovo jedva dočekala na brzinu oružje predala ej slušaj pobro nevolje i muke partizanske primiše ih ruke partizanske viču starješine draga braćo evo došlo vrijeme da u slozi i bratstvu živimo pruž'mo ruke da se pomirimo mi smo braća reći bih vam htio proklet bio tko nas zavadio rat je svršen sva'k' se doma vrati domovinu svoju popravljati. Digoše se bijele zastavice propast poče tad hrvatske dice ej al' se netko iz te mase javi i još gromko ustaše pozdravi tko se imalo Hrvatom osjeća neka pušku ne skida s pleća svi se šume majke dohvatite tko zapuca vi mu uzvratite jer čujte me moji borci mili Englezi su sad nas prevarili gonit će vas Titovi banditi i uz put vas do jednog pobiti svi priliku imadete ovu Maks Luburić i Boban vas zovu skupiše se oni okorjeli što su Maksa i Ranka voljeli probiše se uz velike muke ne padoše u koljačke ruke. Ej to se desi ljeta Gospodnjega četr'es't pete svibnja petnaestoga a što živo osta toga dana u ruke je palo partizana a Tito im naređenje dade rad'te s njima kako koji znade ne ćete ih valjda vodit' kući banda ova ne smije se izvući ne ćete ih valjda milovati najprije ih izmuči, ispati sami će ti počet' umirati. Nije zato moje dijete malo tu golgotu Križni put nazvalo sad poslušaj moje janje milo kako im je na povratku bilo da bi čula zemlja Hrvatova što joj Tito radi od sinova crni gavran svoja krila stresa hrvatskog će najesti se mesa gladni vuci planinama viju naslućuju tešku tragediju partizani oštre svoje kame teške će se dešavati drame iz čutura vodu prolijevaju krv hrvatsku tu će da hvataju mjesto vode oni će krv piti i sve jedan drugom nazdraviti. Sve to jadna naša vojska gleda što će sada oružje si preda partizani zajašiše konje razdijeliše vojsku u kolone stade trka brzih konjanika ej stade lelek hrvatskih vojnika. Bičem na njih počnu udarati viču brže što imaš čekati nitko ne zna kud te sada goni samo moraš trčat' u koloni dok ih opet trčeć' izmučiše dokle s tebe što imaš skinuše ako netko zastavi se malo po redu je išlo te ih klalo tko života biše lošijega nije puno iš'o od Bleiburga kad sva'k' sa sebe što ima pobaca tad kolona lagano koraca teško onom tko nogom se nosi umorni smo i potpuno bosi tko na nogam' cipele imao partizanu odmah ih predao.

Eeeeej preko dana tako nas gonilo noću negdje u logore zbilo veliki nas spopadoše jadi od pustoga umora i gladi svatko kuka, dere se i vrišti na nogama su krvavi prišti leđa modra, teško se koraca od partijskih teških udaraca. Jer partizan nasred ravna polja udari te kada ga je volja Bože mili što se tada radi kad se noću sve ovo ohladi sve te boli prišti popucali saniteta tad nisu imali k'o da znaju kada je najgore partizanske starješine zbore. Brzo pokret! puti su daleki stić' ćeš prije ocu, majci, seki ne skočiš li kad komanda dođe metak odmah kroz te će da prođe tako nakon svakog odmaranja kolona je uvijek bila manja jer su uvijek imali razloga za zaklati il' ubiti koga jer ako si gledao uzbrdo ubit će te što nisi nizbrdo i cijelim putem su varali da bi razlog za ubit' imali. Evo nekih varki Titovih to su meni ispričali oni na godišta mlađa i starija rasporede malo noći prije kad ujutro poć' se naprijed sprema godišta im nekih nigdje nema otjerali negdje su ih vani svi po redu su likvidirani. Petnaest dana moj dragi narode ne okusi ni kruha ni vode kad ugledaš zelen busen trave iako te može koštat' glave ako bi ga netko tad pojeo mili Bože sretan ti je bio lokvu vode kad je ugledao ludo ti je narod tu trčao žeđ nas više od gladi ispati živ od lokve nitko se ne vrati. Tu ih masa nastrada nevinih pobiše ih drugovi Titini još ovako staše ih varati tko ne može dalje putovati pozadinu našu će čekati tu čekaju naši saniteti oni će vam prvu pomoć dati povest će vas sanitetska kola ej tako ih je zaglavilo pola. Jer tko je u ovo vjerovao taj ti mraka nije dočekao kako priča Miloš Zelić Pere pokojne mi Baruše matere tko je ovoj nasjeo prijevari taj ti nije stigao materi tri godine nakon ovog rata od Đilasa ta je stvar priznata. Slovenski su seljaci pričali kad su svoje šume posjećali ej da se hrpe leševa viđaju u šumama da se raspadaju tako truleć' da se nadimaju i da mnoge rijeke ponornice na tisuće leševa izbace to su oni što bi nastradali saniteta kada bi čekali najzgodnije ubit' ih je bilo blizu rijeke to se je desilo do pasa ih u vodu ut''rati tu ćete se vele osvježiti na tisuće tada ih nastrada tu strojnicom pobila ih banda. Ej tu ni jednog ne treba kopati a pravdanje počeli bježati tako grupa s kojom Zelić pođe za pun mjesec u Pančevo dođe s dvanaest i pol tisuća je pošla a s trećinom u Pančevo došla još domobran Pere Kerežija ovu priču nam pripovijedio u Đurđevac kad su ulazili majka sina s kolonom vidjela ej preda nj trči pa se zagrliše jedno drugo suzama poliše a partizan što kolonu prati sve to gleda i natrag se vrati dragi puče ovo je istina cijeli rafal sasu joj u sina a odgovor dobila je majka eto ti ga sad kučko ustaška kad ga voliš eto ti bandita pa ga gledaj do svršetka svita. Kad kroz srpska prolaziše sela tu ih voda dočekala vrela Srpkinje ih polijevaše bome ej vrelom vodom po tijelu golome a za mjesec ili više dana jednom ili dvaput biše hrana kad se sjetim poteče mi suza to ti kaša bi od kukuruza koju smo god rijeku prelazili leševi su po vrhu plivali svatko od nas to treb'o bi znati da su ovo sve bili Hrvati dok dođosmo do svog odredišta draga braćo od čovjeka ništa. Kol'ko dana si na putu bio toliko si kila izgubio moram ovo kazat' našoj djeci Križni put je traj'o šest mjeseci oni što su najsretniji bili sve su ovo meni kazivali ej od Bleiburga do grčke granice naše ima pobijene djece jer su naši i dragi i mili u logorim' na tom putu bili nitko nije s pola kila doš'o s koliko je iz Bleiburga poš'o šest mjeseci i koji dan više opanaka im na nogam' ne biše a kada im amnestija dođe s propusnicom svaki doma pođe. Kad su stizali do doma svoga nitko nikog poznat' nije moga majka, otac ne poznaju djecu svatko pita čiji si ti sinko tako ih je išestila OZNA ni rođena majka te ne pozna. Draga braćo pedeset godina nije smjela reći se istina o Bleiburgu i Križnome putu tko je znao mor'o je da šuti iako je tog nemilog rata tristo tisuć' nestalo Hrvata sve elita ljudi odabrana katiolika, a i muslimana za vrijeme prošloga režima tko je smio reć' komunistima da se ova istina zapiše ej Sunce ne bi grijalo te više. Al' se zemlja zaklinjala Bogu ja ti tajnu sakriti ne mogu jer kakva god tragedija biše uvijek netko u njoj preživiše skoro svaka kuća u Hrvata il' izgubi sina ili brata na području Herceg-Bosne naše domobrana, civila, ustaše u Mostarskoj biskupiji samo što do Duvna protegla se amo nedavno se o tom popis sprema šesnaest i pol tisuća ih nema. Stara žena o tom priča sama još i danas živi u Grudama Biloševka nadimkom je zovu tragediju ispriča mi ovu od Bleiburga do Bosanskog Broda devetero nesta od mog roda dvije kćerke i dva sina mila tu mi svekar i svekrva bila zla sudbina bi mi toga rata još sam jednog izgubila brata muž i zaova nestaše tu sinko poslije nije vidio ih nitko molim Boga i Božju mati nek' da zdravlje mome sinu Anti treća mu je godinica bila s Dravograda kad sam ga ponijela Bog je njega meni ostavio da bi sretno on sa mnom živio. Ej partizane imenovat' ne ću što nam ovu spremiše nesreću koji živ je nek' se ispovijedi neka gotov u svom domu sjedi jer mu može minuta svakoga grješna duša otići pred Boga a koji su na onome svitu neka vođu upitaju Titu je li ga Bog za ovo kaznio i dao mu što je zaslužio. Ej zato braćo narode hrvatski sjedinimo svoje sile bratski našem rodu zadaća je teška još predstoji borba nam viteška jer kad bi se Bleiburg ponovio živ ni jedan Hrvat ne bi bio. Uz pomoć Boga i Tuđmana Franje, Gojka Šuška i naše obrane, generala Rose i Bobetka četnik crnog dočekat će petka il' će priznat' našu šahovnicu il' u boju izgubiti dicu sve će ići po redu i planu sva'k' očenaš za zdravlje Tuđmanu.

Sred Hrvatske ruža procvjetala petokraku zvijezdu progutala
široko je latice razvila i mirisom Hrvatsku opila
boljševičkom čizmom iznakažen ustaje se narod preobražen
pod simbolom zvijezde petokrake doživio muke svakojake.
Demokratska podiže se klima u državi čvrstoga režima
rešetke se teške pomakoše mučeničke duše ustadoše
iz Bleiburga do Zagreba bijela poletjela golubica bijela
poruka je iz Bleiburga stigla Hrvatska se na noge podigla.
U njoj piše slovima od zlata ustanite sinovi Hrvata
oj Hrvati na noge ustajte tužne snove više ne sanjajte
krv je naša za slobodu pala potocima dok se prolijevala
nevine su kopljem pogazili Križnim putem kud smo prolazili.
Grobove su naše zaorali i po njima trnje zasadili
duh Bleiburga još i danas kroči o žrtvama nevinim svjedoči
krvavim je slovim' ispisana u anale crne upisana
svaka žrtva blajburškog proljeća tragedije dvadestog stoljeća.
Na stotine tisuća Hrvata završilo pod rukom dželata
sad trepere blajburške padine od kostiju i krvi nevine
ustanite hrvatski sinovi poručuju vaši pradjedovi
probudite rasijane snove Europa vas u zavičaj zove.
Boljševičke karike su pukle što su narod u pakao vukle
popucale i neka su pukle Hrvatsku su u ponor dovukle
od devetsto osamnaestog ljeta Hrvatska je država prokleta
dušmanske ju sile pogazile i hrvatsku mladež uništile.
Krv junačka potocim' je lila Lijepu našu suzama oblila
strpljiva je naša mladost bila tvrdu vjeru u srcu je krila
okove je porušila čvrste i visoko uzdignula prste
da načini promjenu duboku demokratski proces je u toku.
Diljem naše domovine mile narodne se mase okupile
ispod drage trobojnice naše vesele se pjesme zapjevaše
kolo sreće ponovno se kreće procvjetalo hrvatsko proljeće
Lijepa naša suzam' orošena trobojnicom sad je urešena.
Svud hrvatski grobovi se viju za boljitak i demokraciju
demokratska zajednica stupi sve Hrvate pod barjak okupi
podigoše barjak u visine svi Hrvati zapadno od Drine
tlo hrvatsko pod nogama vrije za Europu boj se ljuti bije.
Predizborna kampanja se stvara demokrati protiv ljevičara
lijeve snage u tabor se zbiše komunizmu ime promijeniše
al' se narod u redove zbija komunizam nikome ne prija
ne može se narod zavarati proletersku diktaturu pamti.
Pamti narod ožiljke palica i rešetke krvavih tamnica
sve nevolje što je propatio dok se barjak boljševički vio
ispod sjene zvijezde petokrake doživio muke svakojake
svoj glas daju za demokraciju samostalnu hrvatsku naciju.
Suverena hrvatska država to je program što se podržava
to je bila čežnja pradjedova to je ponos hrvatskih sinova
HDZ je prava stranka bila sve napredne stranke pokupila
uz Tuđmana domovina cijela stoljetne je težnje iznijela.
Njegov program ponos je i dika u Hrvatskoj svakog čimbenika
od vremena kralja Tomislava zvijezdica je hrvatska sijala
dok ju dušman nije zasjenio u dva dijela kad ju razdijelio
taj najljepši komadić planete u crne je zavio palete.
To bogatstvo od Boga nam dano dušmanskim je rukam' iščupano
svo to blago što je zemlja krila tuđa ruka sebi prigrabila
s naših njiva plodove je brala plod žuljeva naših ubirala
plavi Jadran sebi prisvojila svaki pedalj zemlje ukaljala.
Pogazili junačke grobove ucvilili hrvatske sinove
nametali svoju nekulturu uništili moral i kulturu
koliko je naprednih Hrvata iza teških lepoglavskih vrata
nagazilo tuđu barijeru završilo svoju karijeru.
Goli otok grobnica je bio na tisuće Hrvata lomio
u bespuću gologa kamenja nevina su tijela sahranjena
tvrdi kamen ispiran suzama tužnu priču pripovijeda nama
njegov imidž i krvava sjena nek' nam budu vječna opomena.
Braćo mila oči otvarajte i od trnja krune poskidajte
vikni čilo sine od Hrvata sklopi svoje ručice od zlata
ponosite okice obori i molitvu kraljici prozbori
moli sine na nebesim' mati nadu će ti u život da vrati.
Neizmjernu ona ljubav krije nad hrvatskom dječicom dok bdije
hrvatska je ruža procvjetala majka nam je svoj blagoslov dala
svibanjska je osvanula zora dan države proslavit' se mora
potocim' je krv nevina tekla dok Hrvatska državnost je stekla.
Noćno nebo nad Zagrebom gori Lijepa naša iz grla žubori
svaki Hrvat kao jedan diše suverena Hrvatska se piše
opet barjak nad Marjanom vije kao žarko sunce Dalmacije
svud se hvata kolo od veselja propjevala domovina cijela.
Trobojnice zemlju uresiše demokratska poruka se piše
nek' osviću veselija jutra za Europu i za bolje sutra
poruke su svuda ispisane za bogatstvo i sretnije dane
iz Srbije prijetnje učestaše suverene Hrvatske se plaše.
Samostalna hrvatska država u Srbiji temelj potkopava
sad Srbija cijela podrhtava nema više para zabadava
opasna se približava kriza nema više hrvatskih deviza
bez Hrvatske Srbija bi bila kao dijete bez majčinog krila.
Sad Beograd na noge ustaje demokratski proces ne priznaje
Hrvatska je svoj odgovor dala izabrala Franju generala
dali smo mu šansu i mogućnost na njemu je Hrvatska budućnost
svi su konci u njegovoj ruci jer su ovo presudni trenuci.
Sada mora hrabro postupati za dlaku se ne smije odstupiti
jer je želja i molitva sveta suverena Hrvatska da cvjeta.

VLADO MIKULIĆ - POD DAMOKLOVIM MAČOM (A)

Pod opasnim Damoklovim mačom sastali se Reagan i Gorbačov
sastali se po poznatoj temi teški svjetski gorući problemi
iz kojih su ponikla stremljenja da se nađu pravedna rješenja
za sve svjetske složene probleme dok još nije isteklo vrijeme.
Da jednoga mogućega dana ne ostane Zemlja spepeljana
na prostoru postavljenih meta ukrštenih atomskih raketa
gdje ostalo ne bi od ratnika pobijeđenih niti pobjednika
već ostala opća katastrofa od minulog općega potopa.
Da svijet prođe ova kataklizma pojavi se pokret pacifizma
koji hitno traži ljudskom rodu izmirenje, pravdu i slobodu
ovaj pokret traje u vremenu kad nam i Bog šalje opomenu
da je mir u narodu zamračen jer je narod jako izopačen.
U ovakvoj mutnoj atmosferi svijetom se dižu kidnaperi
i kroz svjetske zračne regione otimaju putne avione
i izvode akcije gerile ubijajuć' nedužne civile
mafijaši i gangsteri svjetski nedužnike ukroćuju zvjerski.
Iz ruku im djecu otimaju dok riznice silom opljačkaju
i bez rada obučeni, siti žive kao pravi paraziti
milijuni ljudskih bića mladih u mukama umire od gladi
još ih Sunce obasjalo nije a na krilu svoje majke mrije.
Dok na drugoj zasićenoj strani skapavaju mladi narkomani
otima se narod idealu i slijepo pada u moralu
predajući djedovsko poštenje u potpuno pučko izrođenje
što donosi kobne posljedice u buduće bračne zajednice.
Sve su ovo dokumenti čisti da se dignu svjetski pacifisti
da u ime pravde i poštenja narod nađe mirovna rješenja
sve sporove riješi uz suglasnost i otkloni atomsku opasnost
borac za mir dojaviše vijesti pojavi se papa Pav'o šesti.
U palači mira u New Yorku kad izloži svjetsku žalopojku
počašćen sam ja vrhunskom čašću na povijesnom ovom hodočašću
da u ime duhovnog pastira svoj glas dignem u obranu mira
jer postoji istinska mogućnost da svijetu spasimo budućnost.
Za mir svjetski rješenje je jedno ispravite što je nepravedno
da svijet bude čvrsti bedem mira a ne krhka kula od papira
mir promiče više decenija nobelovka Majka Terezija
djelujući kao mirotvorka postala je slavna nobelovka.
U misiji svojoj po svijetu osuđuje atomsku raketu
a promiče mirovno rješenje nesebičnost, pravdu i poštenje
usrdno se moli ocu Bogu da učvrsti u narodu slogu
da se ljudi osjećaju braća i da im je životna zadaća.
Jedan drugom oproštenje dati i mir časni svijetom promicati
istodobno Ivan Pav'o drugi otpor daje nuklearnoj kugi
putujući iz svog Vatikana s obje strane plavog oceana
s maslinovom grančicom u ruci jer su ovo ozbiljni trenuci.
Da se bedem narušenog mira diljem svijeta vječno afirmira
i da ljudske svađe i kukanje zamijeni svirka i pjevanje
dok se ljudska katastrofa sluti Majka Božja na Zemlju se 'puti
da mir vječni osigura djec koja danas stoje u oprjeci.
Spustila se nije u Londonu, u Parizu ni u Washingtonu
gdje zapinju oči od vidika već gdje zvoni freza i motika
gdje su ljudi još od pokrštenja puni pravde, vjere i poštenja
i gdje cvjeta bujno vinogorje to je kršna župa Međugorje.
Pet je punih prohujalo ljeta da se majka ukazuje sveta
kako tvrde njene vidjelice s kojima se sreta sučelice
još je na sve zloće čovječanske uputila poruke božanske
sve je ovo utiranje puta za dijalog glavna dva aduta.
Koji vode svoje alijanse i imaju u rukama šanse
ljudskom rodu život i mir dati ili ognjem atomskim sažgati
zato djeco sve od sebe dajte mir u svijetu vječno sačuvajte
da vas vječno kao djecu svoju majka gleda u punome broju.
Ja sam sina zamolila Krista da postanem i ja pacifista
da s narodom u godini mira svih ja spasim nuklearnog pira.

Gusle moje instrumentu stari modernizam tradiciju kvari
o ljepoti ne vodi računa milom zvuku gudala i struna
mnoge bune vama opjevane u najteže i najgore dane
veličale mnoge ste junake od tirana pravili luđake.
Kroz stoljeća prošlosti nam slavne kao melem liječile ste rane
lomila se kraljevstva na vama s oca sinu predane ste nama
a sad eto čudne li nezgode odjednom ste izišle iz mode
nekom žao a nekom i nije sad gitara u svem' ima šije.
Vi gledate sa starog duvara novi potop na svijet se obara
sve gledate prizore potresne gladne, jadne, zgažene, bolesne
i nepravdu što na svijetu vlada mnogi bijesne umiruć' od glada
milijuni od gladi umiru dok oružja dolare ubiru.
Glad i bolest siromašne prati dok bogati bogato ih plati
planine se dolara ulože dok atomske u magazin slože
a ne prođu ni godine dvije takva bomba već u modi nije
pa milijarde ponovno ulaži nešto bolje, razornije traži.
Jedni prave razorne rakete drugi flotom zrakoplovnom prijete
jedni bježe od zemaljskog gnijezda pa ulažu u ratove zvijezda
zar pametni ne mogu da vide kol'ko novca u gluposti ide
mili Bože pa to nije šala na što se je ljudska mašta dala.
Kud li srlja zašto li se bori da sve živo u pepeo stvori
zar je netko željan Hirošime naježim se kad joj čujem ime
pa da čovjek ne može da shvati da u povijest malo se povrati
od postanka do u naše dane stranice su krvlju ispisane.
Sloboda je od Boga nam dana zar je malo nasilja i rata
zar je malo žrtava u miru milijuni od gladi umiru
zar je malo Meksika i strave i užasa kolumbijske lave
zašto neki ne žele da vide kol'ko ljudi umire od side.
Od bolesti kojoj nema lijeka na nas nova katastrofa čeka
da je manje nuklearnih proba svjetlije bi bilo naše doba
budućnost bi ružičasta bila i djeca bi ljepše snove snila
dosta frke zbog ovog se diže al' se pričom ništa ne postiže.
Tu se samo prazna slama mlati zato bolje pričanje prekrati
valja kročit' u budućnost smjelo prazne riječi pretvorit' u djelo
pruži ruku u znak pravog mira sloboda se ničija ne dira.

VLADO MIKULIĆ - POD DAMOKLOVIM MAČOM (B)

(1986.)

Zakukala crna kukavica usred zime kad joj nije vrijeme
ona kuka nikad ne prestaje ne zna gdje je postavila jaje
obitelji nema svoje mile nije svoje ni vidjela pile
zato kuka nikad prestat' ne će u životu nema svoje sreće.
Jedno samo što joj se priznaje ne će svoje polupati jaje
drugoj majci daje ga da goji zbog toga se nikoga ne boji
nepravda je jasno nam je svima među nama još i gorih ima
promotrimo koga to zanima kakvih u nas mladih žena ima.
Kako u nas tak' u cijelom svijetu predale se paklenom naletu
lijepo žive tope se od sreće a plodove bacaju u smeće
ne boje se ni vlasti ni Boga jer ne znaju što čine od toga
zar da nisu kukavice bolje ona svoje piliće ne kolje.
Pogledajmo u starija doba dok je život bio k'o u roba
rađalo se začeto je dijete zdravo bilo od glave do pete
odgajale djecu po milosti doživjele duboke starosti
mladež zdrava vesela je bila na luksuze nije ni mislila.
A današnja moderna nevista misli da će doživjeti trista
ako samo manje djece ima kad ubija to ju ne zanima
pogledajmo samo na bolnice tu je logor nerođene djece
majke su im slobodne za vrijeme vesele su kad ne nose breme.
Nakon toga lošeg traga ima što se desi al' ne redom svima
neka umre od nesretnog raka neka više ne može bit' majka
neke dulje pate od bolesti druge plaču u svojoj starosti
pojedina ognjišta se gase tko je krivac tome eto zna se.
Modernizam, uživanje mladih zamislite kakvo zlo se radi
svud ratovi okolo po svijetu tu se sudi nevinom djetetu
tko ubije odraslog čovjeka može dopast' zatvora do vijeka
za umorstvo nevinog djeteta nema suda, nema ni uvjeta.
Pogledajmo životinja svaka što sve radi da postane majka
nerazumna al' je prava mati za mladunče i život će dati
žena ne bi ni prst mali dala dijete ubit' to je za nju šala
znaju reći nije dijete živo to je samo započeto tkivo.
Ne priznaju da je takvo tkivo uništiti kao dijete živo
neke žene saznati htijaše kojeg spola zamet joj bijaše
al' kasnije u snu jako pate kad sanjaju da ga živog prate
svadbu sprema i veselje traje u najljepše svaki san izdaje.
Kad od sna se takvoga probudi kako joj je ima da poludi
mnoge žene i živčano pate kad se stare godine navrate
mlade žene što god rade sada u starosti sve im na um pada
al' se prošlost nikada ne vraća kajanje se vrlo teško plaća.
Mlade žene nemojte se ljutit' ja ću reći ja ne mogu šutjet'
što god čujem oko sebe vidim što sam pis'o toga se ne stidim
tko god čita ili malo prati mogao bi i savjete dati
koja žena boji se djeteta takva želi izumrlost svijeta.
Samo o tom ne razmišlja svatko promislite je li to baš tako
koja majka ima jedno dijete ugađa mu od glave do pete
razmaženo na noge se stavi takvo brzo majku zaboravi
još da mu se nešto loše desi onda zove pomoz' Bože gdje si.
I ako se život mu ne spasi u toj kući ognjište se gasi
svaka majka koja djecu davi nekada joj zavrti u glavi
nekad u snu nerođeno sanja da ga gleda da ju zove mama
gleda svoje nerođeno dijete od njeg' prima pogrdne savjete.
Zašto nisi rodila i mene zašto cvijet neprocvjetan vene
za užitak mene ubit' daješ moga groba nikad ne poznaješ
nije Zemlja tako pretrpana da će meni oskudijevat' hrana
što se mnogim tako loše sprema zar za takve dosta Sunca nema.
Umoreni ni dužni ni krivi voljeli bi i mi da smo živi
ali majke tako presudiše ne može se povratiti više
i na kraju još bi nešto rek'o pozdravi mi brata ili seku
nek' su sretni od glave do pete pozdravlja ih nerođeno dijete.
Zbogom majko ja ti želim sreću ne voliš me ni ja tebe ne ću
kad je takve pozdrave primile u tome se iz sna probudila
ne može se u san da povrati u tajnosti zbog tog jako pati
drugom ne će o tome da kaže pa da zločin bar malo ublaže.
Nitko o tom ne će ni da čuje naprotiv se zločin proširuje
kad će netko na put tome stati kad će žene postat' prave mati
to pitanje odgovora nema dok je naših suvremenih žena
uživaju u svojoj slobodi kol'ko hoće toliko ih rodi.
Razmislimo braćo mi o tome o životu i o rodu svome
nama da se u tome ne sudi odlučimo novi postat' ljudi.

Diljem svijeta nek' se glasno čuje Hirošima što nam poručuje
mi smo djeca atomskoga doba povrh glava atomska nam bomba
novo doba pred nama se budi ali ljepši život nam ne nudi
mir i ljubav, pravda i sloboda vječne težnje ljudskoga su roda.
Sad u strahu čovječanstvo diše samo crna kronika se piše
svuda bombe atomske se prave i rakete zašiljuju glave
kao da je već tisuću ljeta Hirošima da je bila meta
sjetite se onih crnih dana prva bomba kad je spakirana.
Na istok ju nosi letjelica crna ptica strašna ubojica
neviđena čuda ona stvara žeže, pali, ruši i razara
crna gljiva zadah smrti nosi na tisuće života pokosi
nitko ne zna od čega se gine od plamena ili od vrućine.
Nitko ne zna od kud vatra stiže il' iz zemlje il' iz paklaliže
što ne stigne plamena oluja to dokrajči ona bolna guja
prvi put se za zračenje čuje Hirošima svijetu poručuje
ja sam slika malog sudnjeg dana a krvavom bojom oslikana.
To ponavlja Hirošima kleta evo punih četrdeset ljeta
i ja s vama šaljem apel ovi što je bilo nek' se ne ponovi.

VLADO MIKULIĆ - BOLNE RANE U DANAŠNJE DANE

(2015.)

Gusle moje sve ću za vas dati i uz vas ću pjesmu zapjevati
o današnjem ovom naraštaju kako se je naš'o u belaju
i da bi me razumio svatko tri ću rane opjevat' ukratko
jer su naše nesreće kovači prva rana to su ti psovači.
Što donose itekakvu bruku ovom našem uzoritom puku
tko bi prije opsovao Boga taj bi bio prezren od svakoga
prije djecu učili bi stari vjeru čuvaj nikad ne iskvari
Boga moli i brižljivo radi i nikome ništa ne ukradi.
S bližnjim budi u najvećoj slozi i u bijedi čovjeku pomozi
ružnu riječ nikome ne reci i svakome u pomoć priteci
ti poklonom isprati vojnika i pohodi teškog bolesnika
dobro sakrij svačiju sramotu a pomozi ubogu, sirotu.
Ogladnjela čovjeka nahrani i mrtvaca očinski sahrani
sve svetinje ljubit' i poštovat' ni najmanje ne trebaš opsovat'
i to pamti cijeloga života da je psovka najcrnja sramota
i znali su kod prosvjete šture da je psovka odraz nekulture.
No jedino u vremena naša mogao si čuti kočijaša
kako psuje pijan u bajarmi i kad zapne kočija u strani
druga rana današnjega doba hrvatskoga naroda seoba
što se seli po cijelome svijetu da zaradi deviznu volvetu.
Mladi svijet u velikom broju napustio domovinu svoju
to ne biše naša draga volja nego bivši režim i nevolja
a i sada nakon ovog rata na broju je sve manje Hrvata
iako smo ovdje bili prvi kućni prag smo branili u krvi.
Zato mnogi ne imaše ništa već napuštat' stoljetna ognjišta
i grobove svojih pradjedova svoje braće i svojih sinova
naše majke ovo dobro čujte i vlastitu mladež savjetujte
nek' se paze modernih dobara i čuvaju svoja gnijezda stara.
Iz Hrvatske svoje se ne seli već se u njoj raduj i veseli
s bratom ćeš se svojim posvađati a sutra ćeš s njime zapjevati
ako nisi u životu snažan u svog brata opet si kuražan
treća rana današnjega doba koja će nas mučiti do groba.
Ovaj narod nekad je sagara od veselih seljačkih igara
igralo se i pjevalo složno i živjelo mirno i pobožno
danas brate sve je obrnuto sve napeto, živčano i ljuto
ovog puta najviše me peca što seljaku ne trebaju djeca.
Koliko je natalitet pao i kamen bi tvrdi proplakao
već nam skoro na ništici leži to je uzrok propasti najteži
naš nam čovjek nije više seljak nekadašnji pjevač i veseljak
kakvi bihu naši stari preci koji su se radovali djeci.
Gojili su brojnu omladinu i čuvali svoju domovinu.

VLADO MIKULIĆ - DIVA GRABOVČEVA

Nema ljepše djevojke na svitu što u crkvu ulazi na Šćitu
nit' je ljepša rođena od mame od kako je naše lijepe Rame
nit' je ljepša viđena u puku ni u jednom turskom pašaluku
pričalo se sve do Sarajeva što je bila Diva Grabovčeva.
Cura zgodna prirodne ljepote zbog koje ju smrt nemila ote
jer poginu ona od handžara od Kopčića turskog zulumćara
polovinom minulog stoljeća pa se narod i dan danas sjeća
kad je ova ljepotica bila i svoj kalež pelinov ispila.
Zbog moralne kršćanske vrline na vrh Vrana visoke planine
dvadesetu dohvati godinu dopadne se jednome turčinu
koji želi pod svaku cijenu sebi Divu uzeti za ženu
jer je bila vrsna ljepotica a po zvanju vlaška čobanica.
Kćerka Luke Zulićeva kmeta koji ne će turčina za zeta
već da traži muslimanku ženu u begovskom rodu i plemenu
ali Turčin ni za što ne haje već nasilno za Divom pristaje
prvi susret bio je potresan ja sam Tahir Kopčić sa Kupresa.
Simbol ima Džafer Kopčić bega od njih sviju najbogatijega
mene babo odgoji jedinca kao mlada sultanova princa
pa me sada oženiti želi da se cijeli begovat veseli
begovici muslimanske vjere po ćeifu babe i matere.
Slušaj Divo ti si cura fina kakve nema turska carevina
svo sam carstvo proš'o do Irana al' ne vidjeh zgodnijeg insana
ni vlahinje niti muslimanke kao tebe vlahinje čobanke
tvoje lice i garavo oko u srce mi se utori duboko.
Pa ti želim mušterija biti i ugovor s tobom napraviti
da ti dođem u rodnu ti Ramu i oženim tebe o Bajramu
bit ćeš dama poput gorske vile u dimijam' od japanske svile
i papučam' zgodnim za dimije iz latinske zemlje Venecije.
Broš ćeš nosit' od suhoga zlata s ugrađenim nizom briljanata
s divnim likom Muhameda sveca i simbolom zvijezde i mjeseca
u đul bašti šetat ćeš po travi s perzijskom šamijom na glavi
o vratu ćeš nositi đerdane i bogate svete talismane.
Koji će te čuvati do vijeka od očiju gnoma i ureka
od svanuća do crnoga mraka služit će te više djevojaka
ne ćeš više biti čobanica već bogata turska begovica
i to znaj mi Divo čobanice služit će te četiri sluškinjice.
Kad je Diva razumjela bega mušteriju prvog i zadnjega
i njegovu udvaračku temu za nju nije tražila dilemu
već Turčinu dreknu gromoglasno oj Turčine sve je meni jasno
da me voliš i za mnom da ludiš da mi svoju žarku ljubav nudiš.
I da bi ja u tvom begovatu uživala u žutome zlatu
sve što nudiš nisu strašni grisi samo beže moje vjere nisi
ti si turčin a ja sam kršćanka zato doći ne može do braka
ja imadem krunicu u ruci što me štiti u najtežoj muci.
Križ o vratu simbol moje vjere što predstavlja đerdan i bisere
koji nosim od malenih nogu to ja beže pogazit' ne mogu
ti se ženi kćerima paša i begova turskih bogataša
kao cure iz moćnih oaza mužu idu bogatih miraza.
Ne od vlaha siromašnog kmeta što pred kućom nema ni mačeta
i da dulje o tom ne pričamo mir i sreća tamo i ovamo
takav Diva odgovor uputi koji bega jako ošamuti
i odbrusi Divi odrješito slušaj Divo da ti kažem i to.
Ja ću doći usred bijela dana a ti dobro smisli kod hajvana
ili ćeš se zvati begovicom ili mrtvom vlaškom čobanicom
tim se Tahir od Dive rastade razboli se i tužan postade
danju, noću nad njim majka bdije niti jede niti šerbet pije.
Pita majka kakvu mučiš muku u bogatom begovom begluku
u kakvu si nevolju zapao da te nije tkogod napadao
Tahir majci tugaljivo veli mene majko ništa ne veseli
jer mi nije do nebeskog blaga već me mori jedna cura draga.
Kakvu nema čitavi dunjaluk svakoliki islam i kršćanluk
vlaška dama iz bogate Rame koja ne će pogledati na me
jednog dana kad se s njome združih zamolih ju i sevdah joj pružih
meni dreknu vlahinja čobanka ti znaš beže da sam ja kršćanka.
U vjeri me odgojila majka pa ne mogu biti muslimanka
to me majko pogodi k'o puška pa ti nemam mira ni oduška
ne mogu ti spavati ni jesti ja ju moram svom dvoru dovesti
kriknu majka čudna li nameta gdje ću bega oženit' od kmeta.
Vrelu suzu iz očiju dade a beg Tahir u nesvijest pade
onda ode i na dušek leže podiže ga babo Džafer beže
i zavika kad se radi o tom da si slomljen njezinom ljepotom
nemoj sine uznemiren biti ti ćeš Divu silom zaprositi.
I dovesti do svog begovata po zakonu turskog šerijata
i reci joj da ti bude žena dok na silu nije odvedena
sretan Tahir u Ramu se baca i pronađe Divu kod ovaca
mrko stane pred djevojkom plavom i pozdravi ju turskim pozdravom.
Dok Turčinu Diva otpozdravi pogleda ju drsko i nastavi
slušaj Divo ljepotice svita tvoj te Tahir još jedanput pita
hoćeš li se begovica zvati ili će te zemlja progutati
vidi Diva što bi moglo biti da bi mogla život izgubiti.
Uplašena ramenima sleže skupi snagu i zavika beže.

Rekla sam ti mene se okani za me nisu momci muslimani
i ne čini zločin bez potrebe već poštedi i mene i sebe
ja ostajem pri svom čvrstom stavu makar bilo izgubiti glavu
viknu Turčin što ga grlo nosi u nedjelju babo mi te prosi.
Ne primiš li ti ruku u zlatu bit ćeš Divo priklana po vratu
ovo Divu kosnu i naljuti pa mu oštar odgovor uputi
tvoj zli handžar ako me prikrati tvoja glava moju će da plati
jer ti poznaš uskočke serdare kako tuku turske zulumćare.
Zato pazi da te živa nisu razapeli na uskočkom Klisu
sabah prati svakolika Rama kakva će se odigrati drama
hoće li se Diva begu dati ili će ju Turčin žrtvovati
u nedjelju koja prije dođe stari Džafer na prosidbu pođe.
Pa zavika poput mrkog vuka pozdrav primi prijatelju Luka
ja sam Džafer Kopčić sa Kupresa došao ti nisam od bijesa
već od moje tuge i nevolje i velike tvoje glavobolje
nismo svjesni naše teške boli što moj Tahir tvoju Divu voli.
On je spreman silom ju oženit' ili na njoj travu zazelenit'
a da belaj uklonimo djeci ovo Luka svojoj Divi reci
u to ime tvoju Divu prosim i evo joj oku zlata nosim
dreknu Luka Dive mi ne prosi nego zlato svome sinu nosi.
Neka prosi turske sultanije Diva mu se obećala nije
ni ja sam ne ću joj dozvolit' makar bilo krv nevinu prolit'
skoči Turčin i u brk mu skresa podignut ću četu sa Kupresa
u Ramu ju naoružanu svesti i silom Divu ti odvesti.
Ili će ti ispit' gorku čašu pa odjaha na svome Kulašu
tužan Luka osta u nezgodi misleći se što bi i kako bi
slučaj javi kumu i jaranu i svom agi Zulić Arslanagu
koji kmetu Luki sugestira daj ti meni Divu za pastira.
Neka čuva moje ovce sama po pašnjacim' na Drljajnicama
a moja će tvoje na Raduši dok pritisak negdje ne oduši
uze Diva torbu i kabanu i skloni se u zelenu Vranu
silan Turčin stalno oblijeće da pronađe kud se Diva kreće.
Prateći ju stalno preko oka od Vardara, Šćita i Rumboka
osvetu joj Turčin gadnu sprema a nigdje je oko Rame nema
onda uze dva kmeta odana izdajice Manu i Šćepana
da ju nađu dva pogrdna vraga beg je puno obećao blaga.
Vi ste druge vjere i nacije pa do Dive vama stalo nije
nagrada vas čeka obilata dva pajdaša dvije oke zlata
ljepoticu koju dade Rama nađoše ju na Drljajnicama
jednog crnog i tragičnog dana uze Tahir Manu i Šćepana.
S četiri konja osedlana i evo ga do zelenog Vrana
za Tahirom Zulić Arslan trče a crn gavran iznad Vrana grče
dok se Divi spremala nesreća njeno stado zločin predosjeća
niti pase niti mirno leži nego nekud niz planinu bježi.
Pa se mlada Diva usplahiri zašto mi se stado uznemiri
čemu takvo bježanje i bleka pa zapazi konje izdaleka
ide Turčin uz dva pomagača i s četvrtim konjem bez jahača
pusti kralješ niz mekane prste i zavapi ajme Isukrste.
Evo moga suđenoga dana da poginem usred gustog Vrana
dok se Divi pred očima mrači pred njom Turčin oči razrogači
pogleda ju drsko i zavika jaši Divo konja sedlanika
a Diva mu dreknu gromoglasno za vjeru ću poginuti časno.
Da otiđem u nebesku slavu a ti beže odsjeci mi glavu
da se sretna s majkom zemljom sraštam tvoj ti zločin od srca opraštam
dok se Diva opirala strancu juri Arslan na debelu Vrancu
pa zavika begu iz daljine pusti curu drski papazine.
Ne smiješ ju ni biti ni kljasti već ju pusti glava će ti pasti
u tom trenu razjari se beže za oružje krvavo poteže
britak handžar trže iz korica i ubode Divu usred srca
pa pobježe u paničnom strahu a Diva se obori na travu.
I zavapi u ledenom znoju dragi Bože primi dušu moju
u svoju ju baštinu ugosti a krv moju zlikovcu oprosti
krv se toči mlada snaga vapi dok istoči do posljednje kapi
padoše joj ruke na ledinu sklopi oči, zijevnu i preminu.
Nedaleko od kućnoga praga u to doba stiže Arslanaga
od užasa pade u traumu kad je mrtvu ugledao kumu
leži na tlu ledine zelene usred lokve krvi istočene
pa zavika moja kumo draga osvetit će tebe Arslanaga.
Nož poteže i zubima škrinu i zavapi stani papazinu
ne ćeš babi doći na večeru pa pojuri za njim u potjeru
galop dade pomamnome Vrancu i srete ga na jednome klancu
dva se noža ukrstiše britka zametnu se hrvanje i bitka.
Sruši bega i na njega kleče tada Tahir ustrašeno reče
primi trista dukata u zlatu a pusti me živa begovatu
ne htje Arslan begovih cekina već zamahnu nožem od aršina
i zabije između rebara usred srca turskog zulumćara.
Silan Turčin tri izdaha dade i duša mu krvnička ispade
tako svrši ova teška drama na zelenim vranskim padinama
kad je vijest razumio Luka sva se Rama trese od jauka
osobito momci i djevojke odjeknuše tužne žalopojke.
Sva kotlina na Kedžaru hita sahraniti ljepoticu svita
roditelji pristigoše prvi opraše ju od zgrušane krvi
onda majku stegnu žalost ljuta izljubi ju nekoliko puta
te zavapi ljepotice moja tužna ti je danas majka tvoja.
Da si mi se za bega udala veće bi mi žalosti zadala
mladi momci grob joj iskopaše a djevojke cvijeće otrgaše
na Kedžari Divu sahraniše poljskim cvijećem grob joj uresiše
tužan Luka pade u tjeskobu i pruži se po Divinom grobu.
Poljubi ga i zagrli strasno i na grobu ciknu gromoglasno
zbogom Divo polomljenih krila na vijeke ti laka zemlja bila
cijela će te spominjati Rama i uvijek ćeš živjet' među nama
odatle se svijeta diže dosta vječno Diva na Kedžari osta.

Do sada sam zapisao 163 spjeva: 103 hrvatska, 56 srpskih, 3 romska i 1 bošnjački satirični. Po vremenu radnje hrvatskih je spjevova: 1 u 10. st., 1 u 11. st., 1 u 14. st., 2 u 17. st., 1 u 18. st., 4 u 19. st., 1 u razdoblju 1901.-1918., 7 u razdoblju 1918.-1941., 4 u razdoblju 1941.-1945., 12 u razdoblju 1945.-1991., 23 u razdoblju 1991.-1995., 7 u razdoblju 1995.-2000., 9 u razdoblju od 2001. na dalje, 15 kronoloških (kroz više stoljeća) i 15 u neodređenom vremenu. Najdavniji događaj opjevan uz gusle je krunidba kralja Tomislava 925., a najnedavniji haška presuda 16. studenog 2012. godine. Po vremenu radnje tri su romska spjeva u neodređenom vremenu, a jedan bošnjački satirični u 1994. (razdoblje 1991.-1995.). Po vremenu radnje srpskih je spjevova: 2 u 14. st., 2 u 19. st., 23 u razdoblju 1941.-1945., 10 u razdoblju 1991.-1995., 1 u razdoblju 1995.-2000., 1 u razdoblju od 2001. na dalje, 10 kronoloških (kroz više stoljeća) i 7 u neodređenom vremenu. Najdavnije živuća osoba opjevana uz srpske gusle je sveti Sava (1169.-1236.), a najnedavniji događaj referendum u Crnoj Gori 2006. godine. Neki su spjevovi kronološki napisani tako da počinju zaređenjem svetog Save 1219., a završavaju vremenom iza referenduma u Crnoj Gori 2006. Počinju bitkom na Kosovu 28. lipnja 1389., a završavaju zatočenjem Šešelja u Haagu. Hrvatski kronološki spjevovi počinju doseljenjem Ilira, a završavaju 1990-ih. Ili počinju Višeslavovom krstionicom, a završavaju uspostavom NDH. Što je događaj davniji teže ga je opjevati i spjev manje vjerno i više izmitologizirano prikazuje isti. Ovi noviji iz Drugog svjetskog i Domovinskog rata vjerno prikazuju događaje. Obrazac je da se kroz cijeli spjev proteže jak pesimizam (jači napadači, sami smo bez pomoći, porušeno, popaljeno, popljačkano, pobijeno, izdano, uništeno), ali svaki spjev završava jakim optimizmom (ne će sve baš tako biti, sve smo nadvladali, pobijedili smo, nikad nas nitko dokrajčiti ne može, vječno ćemo živjeti kao narod). Obično se pjeva o pobjedama, a kad se pjeva o porazu obično je uzrok izdaja (ne želi se priznati da je protivnik jednostavno bio jači). Ukupno po vremenu radnje je spjevova: 1 u 10. st., 1 u 11. st., 3 u 14. st., 2 u 17. st., 1 u 18. st., 6 u 19. st., 1 u razdoblju 1901.-1918., 7 u razdoblju 1918.-1941., 27 u razdoblju 1941.-1945., 12 u razdoblju 1945.-1991., 34 u razdoblju 1991.-1995., 8 u razdoblju 1995.-2000. te 10 u razdoblju od 2001. na dalje.

VLADO MIKULIĆ - RAMCI KROZ STOLJEĆA

Vran planino ispod tebe Rama slušaj što ću otpjevati vama
tu je majka odgojila mene nek' istina u nama ne vene
svaki Ramac četiri majke ima i do vijeka on vjeruje njima
prva majka što ga je rodila i na krilu svome odgojila.
Majka Crkva druga mu je mati ove dvije nemojte dirati
treća majka to je njemu dika Gospe Ramske prelijepa prilika
a četvrta svakog ramskog sina to je majka lijepa domovina
za prošlost ga nemojte pitati jer o tome sada će pričati.
Čujte braćo što ću vam kazati svoju povijest svatko mora znati
kad je bilo šesnaesto stoljeće nadajmo se ponovit' se ne će
pale Turci kule i gradove a ne štede ni svete hramove
i na Šćitu Turčin plamen baca pale crkvu i šest franjevaca.
Ne sagori još ni ova vatra oni kolju Galijaša fratra
stoljeće je bilo sedamnaesto a poprište ovo isto mjesto
i šezdeset i treća godina zaklaše nam oca Bernardina
nakon toga neka četiri ljeta opet vjera u Rami im smeta.
Ponovno je crkva u plamenu da dokrajče ovome znamenu
tek što prođe jedna decenija opet crkvu vatra obavija
trećeg puta evo crkva gori podmetnuše oganj sad majstori
ne prođoše još ni ove rane Turci opet progone kršćane.
Ali Rama ne b' se Ramom zvala da se ikom pokoriti dala
najprije ću moje rane ljute opjevati ja Gospine pute
pjevat ću vam ja rado ovom zgodom što je bilo s ramskim narodom
i njihovom Gospom od Milosti u stoljećim' dubokoj prošlosti.
Biše jesen tisuć' šest stotina osamdeset i sedma godina
vratit ću vas u daleke dane što doživi Matić gvardijane
i fra Pavle prisilnom seobom i vodeći ramski puk sa sobom
vode narod na pute bez snova pa da život započnu iznova.
Kad se mora to ni teško nije mira tražit' sve do Dalmacije
ponesoše kalež i Bibliju doživiše ovdje kalvariju
sliku Gospe od Milosti uze poče liti tada gorke suze
ni danas se ne zna istinito tko zapali crkvu temeljito.
Bol i tuga tada narod steže gusti dim se do nebesa seže
i krenuše putem za Cetinu od straha prema poganom Turčinu
lako ti je bolna uplakati svima njima kraj kamena stati
kada Rami gledaju u oči bolno srce hoće da iskoči.
Zatim oni okrenuše sliku ka ostalom ramskom krajoliku
još jedanput da pogleda Ramu za sinovim' svojim uplakanu
i odoše putem za Cetinu ostaviše dragu djedovinu
ne vidi se crkva od plamena proplakalo srce od kamena.
Vran planinom zavijaju vuci a u Rami čuju se jauci
rijeka Rama poče sporo teći zbogom, braćo htjela im je reći
kad Cetinu oni ugledaše ovaj pozdrav tada ovdje daše
zbogom Ramo i ramska kotlino hvaljen Isus Cetinska krajino.
I odoše sve do Splita grada župa Rama pisaše se tada
odatle se opet povratiše i u Sinju gradu nastaniše
tek sad po njih dođe muka svaka treba branit' grad Sinj od Turaka
tom je zgodom priča se i danas Gospa Ramska pogledala na nas.
Ona stane na sinjske zidine ne ćeš dalje prokleti Turčine
lijepa dama u haljini bijeloj strah zadade turskoj vojsci cijeloj
prošlih dana i sad se sjetimo Vel'ku Gospu tada proslavimo
usred Sinja Cetinske krajine svima dragog dijela domovine.
Navrši se tristota godina ovo joj je draga postojbina
taj jubilej svi smo proslavili prošlih dana opet se sjetili
naš kardinal Sinj je posjetio misno slavlje ondje predvodio
on nam tada ove riječi reče da molimo skupa svaku večer.
Svoju vjeru nikad ne tajite a Hrvati da ste svjedočite
svi odoše doma na počinak vjerujući u novi sastanak
na to dugo ne čekasmo rode dođe Gospa Rami u pohode
ide slika prema Rami brate sad vjernici od Sinja ju prate.
Kad su bili na Makljen planini zastadoše na jednoj krivini
odakle se pruža pogled divni prema Šćitu i ramskoj kotlini
a fra Luka sad vrata otvara i ovako Gospi progovara
sad ponovno ti pogledaj Ramu zbog dolaska tvoga razdraganu.
Ponoviše tad prizor s kamena nakon dugo čekanog vremena
imala je što vidjeti sada jer je Rama ljepša neg' ikada
mjesto jedne sada šest je župa tu nedjeljom vjernici su skupa
vidi Šćita našega otoka dva se ne bi nagledala oka.
Novu crkvu gdje je bila stara a zvonik joj po oblacim' para
nakon što je sve vidjela ovo tad fra Luka sliku je spakov'o
pa krenuše ka ramskoj kotlini selu Šćitu njenoj postojbini
tad dadoše njezinim Ramcima pričekati sliku u Rincima.
U dvorištu doček joj je bio tako nam je netko dopustio
na tlo Rame evo Gospa stiže svatko hoće da je do nje bliže
Gospe draga što si dala nama sliku mnoštva mladih u nošnjama
potekoše radosnice suze sva'k' uputi gromke aplauze.
A u zraku riječi su lebdjele one su se izgovorit' htjele
voljeti te mi nismo prestali tri stoljeća mi smo te čekali
što imamo ti si nama dala za sve ovo tebi Gospe hvala
kroz stoljeća ti si bila s nama neka vide da si treća mama.
Prošlost nam je krvlju zalivena dočekasmo i bolja vremena
ti si naše sačuvala duše nismo išli kuda vjetar puše
sada smo ti mi prepolovljeni Ramom vodom silom raseljeni
pusta naša ostaše ognjišta tu se majko sad ne može ništa.
U ovakvom prelijepom izdanju ugostismo kardinala Franju
tad je Rama otvorila vrata kardinalu Crkve u Hrvata
pozdravi ga sad mlada Ramkinja rječju koja u mladima tinja
a u ime prisutnoga puka prima pozdrav oca nadbiskupa.
Kardinale pozdrave primite što u Ramu sada dolazite
budućnosti mi se ne bojimo a sadašnjost po Kristu živimo
živite nam ispod ovog svoda sve na dobro hrvatskog naroda.

I svim ljudim' dobre Božje volje svim na Zemlji neka bude bolje
u utorak osmi rujna dana sva je Rama suncem okupana
svaka duša ovo je čekala osvanula Gospojina Mala
vjerni narod stiže sa svih strana do Jaklića kola parkirana.
Dobrodošli kaže svaka kuća došlo ih je šezdeset tisuća
slušaj sada slušatelju mili što su Ramci tada pripremili
kao nekad uspomena gorka evo ide svečana povorka
lijepa ti je ova procesija na čelu su kalež i Biblija.
A za njima je Gospe drage slika svud praćena od mnoštva vjernika
na početku ovog misnog slavlja evo vam i prvoga poglavlja
majci dragoj mladi daše hvalu u prigodnom svome recitalu
majko tu si braća da budemo i u vijeke takvi ostanemo.
Gonili su nas i naše fratre bježali smo od vode i vatre
i pet puta mi smo ti gorjeli al' se nismo nikom pokorili
tijekom rata od krvnika silnih izgubismo devetsto nevinih
i još nešto majko naša mila voda nam je Ramu potopila.
Bilo bi nas sada ovdje više ali mnogi zbog tog odseliše
tvoja djeca svud su raseljena al' u Ramu svoju zaljubljena
svoju majku sad oni sanjaju rodnim krajem žele da hodaju
ne govore maternjim jezikom to mi majko ne želimo nikom.
Svog naroda požele vidjeti tuđu stvarnost moraju živjeti
istina je naša prešućena na naš narod laž je izrečena
nakon ovog aplauz prolomi počeli su pozdravni govori
pozdraviše sva prisutna bića osobito Franju Kuharića.
Na pozdravu on se zahvalio i uzvratni pozdrav uputio
što sam ovdje to me sad veseli pozdravlja vas bijeli Zagreb cijeli
a vi mladi simbol ste i dika sjetite se ramskih mučenika
u životu svome osobnome da ste uvijek na putu pravome.
Svima nama dao je na znanje vjera naša to nam je imanje
po tri puta da se mi rađamo i od Boga darove primamo
od matere dok se mi rodimo domovinu dragu baštinimo
baštinici to je ponos nama i jezika što nas uči mama.
A i vjere i kulture tako jer dar Božji rođenje je svako
vi se toga nemojte odreći baštinici budite još veći
sjetimo se drugoga rođenja sakramenta svetoga krštenja
kroz stoljeća krste se Hrvati i sinovim' Božjim' će se zvati.
Trećeg puta ćemo se roditi na nebesim' do vijeka živjeti
u budućnost nemojte sumnjati vječni život Bog će nama dati
nakon mise slika je vraćena do oltara i tu je čašćena
prođe vrijeme do šesnaest sati svi smo pošli sliku ispraćati.
Miješaju se uzdasi i suze, a jecaji prate aplauze
u daljini iz promukla glasa ovakva se pjesmica talasa
lijepo ti je u Rami kod Gospe više svijeta neg' u cara vojske
u svoj boli mi nađosmo snagu pozdravismo našu Gospu dragu.
Gospe draga pozdravlja te Rama je l' ćeš opet dolaziti k nama
a do tada mi ćemo čekati tvoju pomoć uvijek zazivati
pa je tako i ovoga trena jer su ovo mučljiva vremena
ovog puta prolamaj nam kosti ne priznajmo sebi prosječnosti.
Da sva'k' svakog po pravici sudi jer na kraju svi smo Božji ljudi
u budućnost svoju pogledajmo svoju mladež mi da školujemo
i da mladi od dvadeset ljeta ne pomisle mi smo mudrost svijeta
da ne krate vrijeme alkoholom obdari ih kršćanskim moralom.
Kud god pošli tebi da dođemo svoji na svom daj da ostanemo
i na kraju svi smo zapjevali Lijepoj našoj hvalu smo odali
lijepa naša mila domovina stare slave ti si djedovina
mila si nam i zauvijek slavna mila si nam brdovita, ravna.
Teci Dravo, Savo pute probij a ni Dunav nek' silu ne gubi
kud li šumiš cijelom svijetu reci da svoj narod Hrvat vječno ljubi.

https://www.youtube.com/watch?v=Tx3q3UwuX5o mescini da su mongolske https://www.youtube.com/watch?v=Tx3q3UwuX5o

Žive rane fra Mije Kotaraša (1924.)

Još Danica ne pokaza lica
Na svemiru više sinjskog polja,
A fra Mijo Kotaraš se diže
Sa družinom iz krajine sinjske,
Fra Andjelom Frankićem junakom,
Sa glavarom Bilandžićem Markom,
I sa Matom Milovanovićem,
Na put dugi preko kršne Like
Do Zagreba, srca svih Hrvata,
Da se Bogu Višnjemu poklone,
Na kongresu euharističkom,
I da vape pomoći od Boga,
Svomu rodu, najnovijem robu
U sred srca kulturne Evrope!
Kad su druzi u Vrliku stigli
Pozdraviše Dogan Plazoniće,
Mudre glave vrličke krajine
I čuvare hrvatskoga roda,
Na ograncim Dinare planine.
Pa kada se malko odmoriše,
Put nastave veselo i zdravo,
Prama Kninu hrvatskomu gradu.
Kad začuše da će u Knin doći
Otac Jere, biskup Šibenika,
I crkovni pastir Dalmacije,
Od Trogira do Staroga grada,
Vrhu stare obrovačke kule,
Gdi su nekoć hrvatski knezovi,
Na Jadranu čuvali obalu
Od navale mletačkoga lava.
Kad se druzi dohvatiše Knina
I vidiše hrvatsku tvrdjavu,
Positiše Luigja Maruna,
Sidog starca, virnoga čuvara
Hrvatskih nam starih uspomena
U prvome muzeju u gradu,
Koji no se sa kostreći hrani
I na ploči od kamena spava,
Da na grlu i na svomu tilu
On prištedi dvadeset dinara,
Da ih troši za kopanje stina
U dubokoj zemlji zakopanih,
Na kojima čita povist našu,
Kad su diljem kršne Dalmacije
Kraljevali hrvatski vladari
I branili ovo golo stinje
Od Mlečića, ljutih provalnika.
Kad fra Luigji svoju braću spazi,
On im širom sva otvori vrata
I vodi ih pokraj svih kamena
Naše slave, stare uspomene,
A fra Mijo Kotaraš im rekne:
"Draga braćo, poskidajmo kape,
Poklon’mo se hrvatskom Muzeju,
Koji čuva naše spomenike,
Iz povisti istine života!"
Kotoraša druzi saslušaše,
Poskidaše crven-kape s glave,
Pozdraviše kninske iskopine,
Spomenike hrvatske prošlosti,
Koje čuva fra Luigji Marun,
Ko zenice u obadva oka.
Medju njima od kamena glava,
Sa četiri okorita lica,
Što gledaju sva četiri vitra,
A slika su boga od Svevida,
Koja no se kod Skradina našla,
U blizini brda od Svevida,
Još iz doba prije pokrštenja,
Kad Hrvati držahu Kumire
Za bogove svoje odabrane.
Do Svevida nalazi se komad
Jednog praga od divotne zgrade
U tvrdjavi na pogled od Knina
U kojoj su u sedmom stoliću
Stanovali hrvatski knezovi,
Kako to je uglavio točno
Artur Evan, historik engleski
Za svojega boravka u Kninu,
A da nije ustanovit mogo
Ime, pleme hrvatskih knezova,
Koji no su u tvrdjavi kninskoj
Ostavili bogatstvo i kosti.
A da još se ne može ih naći,
Gdi tu leže i na kojem mistu
Počivaju hrvatski knezovi,
Obkoljeni od Srbalja braće,
Koji su se u Knin naselili,
Kad bižahu ispred Osmanlija
Iz Srbije i s Kosova polja,
I iz brda Novoga Pazara.

"Ovo ovdi“ — rič prihvati Marun —
"Ulomci su slikovita pisma,
Virojatno ona vrst pismena,
Što Hrvati rabili su stari
I o kojim isprave govore,
Da se zovu hirografe proprje,
Unikum su kod Južnih Slavena,
Koje do sad svitska povist znade.
Ovaj kamen — pokazujuć rukom —
Ulomak je kneza Trpimira,
Iz devetog stolića po Kristu,
,A nadpis je od Zdeslava kneza,
Koji no je pokušao prvi,
Da sidini sve Južne Slavene,
,Radšta su ga ubili Romani.
Ovaj ovdi sarkofag sa mrtvim
Ostancima i ostrugam zlatnim,
Izvanredna majstorska je radja,
Jedna ridkost arhološkog rada,
Uz njega je privisak od zlata
Sve suhoga, spleten u žicama,
Kojega je pokojnik o vratu
Za života nosio na diku,
Knina grada i hrvatskog roda.
Učenjaci nagadjaju zgodno
Da je ovo Zdeslavova raka.
Ovaj kamen spomenik je slavni
Pobožnoga Branimira kneza,
Koji zgradi Piramatovcima
Crkvu Božju na vičnu spominu
Supruge mu, divne božje žene,
Pri svršetku devetog stolića.
Ova ploča okrugla i hladna,
Spomenik je Mutimira kneza,
On je dao sagraditi crkvu
Na Kosovu dalmatinskom ravnom.
A ovo su ovdi spomenici
Poznatoga Budimira kneza,
A kasnijeg Tomislava kralja.
Tu spomenik hrvatskoga vodje
Svetoslava, a do njega stoji
Spomen-kamen slavnog Držislava
Koga povist Dux Magnus naziva.
Ovi spomen Zvonimira kralja
Četrnestog izklesan stolića,
Posli smrti tri stotine lita,
Dokaz jasni, kod starih Hrvata
Da je dugo tradicija bila,
Za vladare svoga roda živa.
Ovdi starih Hrvata oružje,
Razne vrsti uspomene krasne,
Iz vremena narodne slobode.
Tu su koplja, sikire, strilice,
Razni mači, teški buzdovani.
Ovdi zbirka kakve nigdi nema,
Naušnica, mendjuša, prstena,
Sve od srme i suhoga zlata.
Ovi drugi ulomci su razni
U Kninskomu iskopani polju,
Spomenici hrvatske povisti."

To izusti fra Luigji Marun,
A suza mu niz lice poteče,
Kad se siti, da su niki ludi,
Iz potaje pokušati htili,
Uništiti muzeum hrvatski
Sa svim starim u njem spomenicim.
Kad se druzi Mije Kotaraša
Nagledali hrvatskih starina,
Otidoše šibenskome divu,
Rajskom sinu Mileti biskupu,
Koga ljube šibenski težaci,
Koga štuju šibenska gospoda,
Koga časte fratri i popovi,
A radnici kao ćaću vole,
Siromasi kome ljube skuta,
Kao prvom siromahu grada,
Koji jedva da živiti može,
S onom platom što Beograd daje,
Od dinara dvista i pedeset,
Za trideset u misecu dana.
Čim fra Mijo ugleda biskupa,
Klanja mu se do zemljice crne,
I ljubi mu zlatnoga prstena,
Što ga nosi na desnici ruci,
Pa ga moli da blagoslov sveti
On udili vrhu kninskog polja,
Da urodi okolica kninska
Dobrim rodom i bogatim plodom,
Te da narod ne bude gladovat
Preko zime i prolića bajna,
Ko no što je gladovao bidan
Dva prolića i tri tužne zime
Kada nije imao ni pure
Da zakusne za sedam miseca,
Već se bidan davio troskotom,
Gledajući gdi mu dica mriju,
Sve od gladi, a na Božjoj pravdi,
A da niko pomoći mu nije
Niti znao, i niti hotio.
Sluša biskup što fra Mijo zbori,
Budno sluša, a srce mu puca
Sve od boli i podiže ruku,
Da blagoslov Božiji podili
Vrh kninskoga širokoga polja,
Da urodi jarovom pšenicom,
Zobi, ječmom, kukuruzom malim,
Od kojeg se sladka pura vari;
Da Bog dade potihu kišicu
Da natopi livade i vrtle,
Da povrće nabuji i trava,
Hrana blagu i kršćenim glavam'
Da Bog čuva kninskoga seljaka
Od ne vire, grada, leda, mraza;
Da mu čuva bujne vinograde,
Crnog luga i gamadi svake;
Svaka loza da po deset grozda
Baci teških od dvi oke i po.
Kada biskup blagoslov podili,
Kotarašu zasuzi se oko
Od radosti i veselja pusta,
On poljubi biskupovu ruku,
Koja nakog blagoslova dili,
Pa podigne oči prama nebu, .
Do pristolja Oca Nebeskoga ,
I zavapi iz dubine srca:
"Dobri Bože Ti usliši molbu,
Tvoga sluge šibenskog pastira
Fra Milete Oca Jerolima!"
Sve što diše ljubavlju kršćanskom
U Kninu se radovalo jeste
Slušajući Miletu biskupa
I fra Miju sinjskoga junaka;
Putem im se klanjaše do zemlje,
Bez razlike veliko i malo,
Ljubeć ruku crkvenomu ocu.

Kad na jednom crnih vrana jato
Pomoli se na sred Knina grada,
Na čelu mu glave bez moždjani,
I bez ljudskog ponosa i krvi,
Do tri brata, do tri jogunice,
Prazne tikve, golobradi momci,
A uza njih generali mudri,
Zor delije bez djogata vranca;
I vojvode siloviti duhom
Sve hajduci iz kninskoga polja.
Kad spaziše delije neznani
Kotaraša sinjskoga fra Miju,
Podigoše viku i galamu,
Svi urliču kao divlje zviri,
Urlik njihov razliga se gradom,
Navališe na gvozdena kola
U kojima sidiše fra Mijo
Uz biskupa Miletu fra Jeru.
Navališe ko sedam lavova
Podivljali, sve im pina pini
Na usnama, blidim od Ijutine;
Natiču se u psovkama grdnim
Proti Miji, kakvih teško čuti
Iz ustiju pametnoga bića.
Ne štede mu ni oca ni majku,
Koji vični pod studenom pločom
Sanak sniju, a trule im kosti,
Po grobima premeću alčaci,
Ko da su im mrtve kosti krive
Što su oni izgubili glavu.
Psuju njemu Boga i Divicu
I sve svece, jazuk ih je slušat,
Kako grde vlastitoga Boga,
Koj na Križu prolio je krvcu
I za grihe pravoslavne braće!
Kad se družba braće i nebraće
Nasitila svake grdne psosti,
Na kolima prozore polupa,
Gnjilim jajim na fratra se baca,
Da mu masti kićenu odoru,
Proklinju mu kuću i kućište,
Crnog vraga pozivIju u pomoć
Da odnese Kotaraša Miju
Jer da se je Radiću prodao,
Koga ljubi sovitska Rusija,
Koga prima bahata Eangleska
Ko principa u Londonu gradu,
Da ga sluša kako priča jade,
I nevolje u koje su pali
Svi Hrvati nakon sloma Beča
I Budima, dva ljuta krvnika
Slovenaca, Srba i Hrvata.
Stane juriš sedmorice "braće"
Na fra Miju, a kamenje leti,
Leti jaje kroz prozor u kola,
Sve razbija čega se dotakne,
Već u krvi Bilandžiću leži,
Pa ne štede fra Mijine glave:
A kada je prolivena krvca
Bilandžića dike od glavara,
Stane vriska svijuh suputnika,
Al se vriske delije ne plaše,
Već ko zviri skočiše u kola,
Za abite potežu fra Miju,
Krešuć njemu Boga Velikoga,
I prite mu teškim buzdovanom,
Da će njemu razmrcvarit glavu,
Ako li se ne iskrca vani
Iz kolica što u Zagreb vode
Da se klanja Bogu Velikomu.
Sve to gleda Kotaraš fra Mijo,
Mirne duše i moli se Bogu,
Svojoj braći da prosvitli pamet,
Da ih čuva od zla i nevolje,
I tamnice, nesretne družice,
Pa im veli tiho, razborito:
"Dico moja sivi sokolići,
Manite se kamenja i psovka,
Manite se bezposlena posla,
Junak nije ko Gospoda psuje,
Ruke k sebi, ne pravite rugla
I sramote hrvatskomu Kninu!"
Bolje da se ugrizo za jezik,
Nego da je otvorio usta!
Čim završi na poso se dignu,
Pa ga zgrabi do sedam junaka,
Silimice izgurit ga vani
Kroz prozore oni pokušaše,
Al kada im neuspilo dilo
Na junačkom odporu fra Mije,
Pograbe ga te ga izguraše
Iz poštanskih "jugovinskih" kola,
Pritići mu rukama u zraku
Da ne smije prosliditi puta,
Jerbo da će poletiti za njim
I kad stigne u hrvatski Gračac,
Da će tamo u ličkom kotaru,
Bit ubijen toljagom po glavi,
Ili zrnom u sred srca živa.
Mirno sluša Kotaraš fra Mijo
Smrtnu pismu braće i nebraće,
Moli Boga, da ga ne. napusti
U nevolji u sred Knina grada,
Te se skloni izpred te napasti
Sa trojicom suputnika svojih
Koji no ga pratijahu virno,
U prizemlje kninskoga hotela,
Misleć sad će rulja dati mira,
I nadoći pozvani organi
Da čuvaju čovičanska prava.
Al se Mijo kruto privario,
Razbijači izgubiše glavu,
Nahrupiše kao divlje zviri
I htidoše provalit u sobu
Gdi se bio sklonuo fra Mijo,
Da urade Bog sam znade kakvo
Zlo opako jošter nečuveno.
Čim je rulja pomolila glavu
I dignula ruke po aeru
Da razbija od hotela vrata,
Ustadoše drugovi fra Mije
I u njima uzavrila krvca,
I rekoše kninskim razbijačim :
"Kanite se, braćo od nedraga
Svakog dila zlobnog i prokleta.
Ako su vam crne vrane danas
Uništile i izpile mozak
Pa neznate što radite bisni,
Znajte, da će svaki od nas prije
Izginuti, nego li će jedan
Od vas prodrit u sobu fra Miji.
Virujte nam, ne poznamo šale,
Manite se ludog ludovanja;
Vi u sobu ne ćete prodriti,
Do li preko naših mrtvih glava."
Za savite poštene i dobre
Kninske rulje mare i nemare,
Do tri puta učiniše juriš,
Do tri puta pokušaše sriću
Da provale u sobu fra Miji,
Da ga starca sastave sa zemljom,
Al da zašto, ni žalio ne bih;
Već ga zato htiše umoriti
Jerbo ljubi dušom, tilom grudu
Koja no ga na svit bili dala,
A ta gruda Hrvatska ze zove,
Koja nekoć primila u krilo
Braću, kad su bižali u strahu
Pred junačkom osmanlijskom vojskom,
A sada nam odvraćaju ljubav,
Kakve nigda očekivo nisi,
Sa batinom, teškim buzdovanom
I traže nam sa ramena glavu!
Oj neviro, nigdi te ne bilo,
Zatrlo se tvoje sime kleto
Izmedj braće Srba i Hrvata.
Kad se "braća" malko odmoriše,
I napiše rumenike vina,
Sa svim silam nahrupiše opet
Da razbiju od hotela vrata
Oko kojih borba se razvila
Izmedj ludih sedam razbijača
I trojice desnih prijatelja
I drugova Kotaraša Mije.
Boj se vodi, zlo će da se rodi
Ako lude porazbiju vrata;
Boj se vodi, nasrću delije,
Al im borba uzaludna bila,
Vrata brane hrvatske mišice
I navalu odbijaju svaku.
Na dilu se poznaju junaci,
Koje no je porodila majka,
I hrvatskim odgojila mlikom.
Boj se vodi do dva puna sata,
Ko hijena navaljuje luda
Da fra Miji mantiju izpara,
Što ga resi vridna redovnika;
Da ga kolje bez srca i duše
Izpod grla sa oštricom noža.
Al kada je luda uvidila
Da su jače hrvatske mišice,
Da im niko odoliti ne će,
Da se ne će napojiti krvi
Fra Mijine, izpod bila vrata,
Tada se je domislila brzo
I napadne Frankića Andjelka,
Koji no je u prizemlju mirno
Od hotela gledao nebratske
Napadaje od trojice braće
I njihovih suludnih ortaka.
Nu i tu su loše sreće bili,
Ni Frankiću nisu naudili,
I u njega desnica junačka,
Koja siče za dva ljuta mača.
Kad uvide tri brata nebrata
Da nemogu prolomiti vrata
I napit se fra Mijini krvi,
Biše oni da pobisne ljuti.
Sto im misli na pamet je palo,
Svu stotinu na jednu su svili,
I fra Mijo u Kninu kad stane
I za Zagreb nepromislidi puta,
Odlučiše kninske perjanice
Podignuti neprednu vojsku
Da navali na državna kola
Kada u njih Kotarašu side.
Što odluče,izvršiše ono,
Da je bilo strahota gledati
Kakvu vojsku podigoše bisni
Razbijači na fra Miju samog
Kojeg prati oružana sila,
Da mu glavu obrani od zviri.
Čim fra Mijo pomolio glavu
U blizini kolodvora kninskog,
Nasta buka, kakve Knin ne pamti,
Lete jaja sa četiri strane,
I padaju pogrdnice riči,
Kakvih samo izustiti mogu
Ljudi, koji pogaziše lice
Ispred ljudi i pred VišnjemBogom!
Kroz svitinu prolazi fra Mijo,
Ne boji se napadaja "braće",
Nit se plaši izgubiti glave.
U njega je čista savist bila,
Da nikomu, pa ni Srbu bratu,
Nije reko: "Tamo da si dalje!
Daleko ti kuća i kućište
Od mojega hrvatskoj dvora;
Već je braću pravoslavne vire
Uvik primo za bogatu sofru,
Gostio ih rakijom i vinom,
Po staromu bratskom običaju;
Nit ga pito koje li si vire,
Već ga zimi u odaje primo,
Da se grije vatrom ugrijane,
Ali luda za dobra ne mari.
Pa kad vlak se započne da kreće,
U kom sidi Kotaraš fra Mijo,
U vagonu zatvoren ko janje,
Prama Splitu, hrvatskomu gradu,
E da vam je pogledati bilo,
Kako bisne ludi razbijači,
Srce bi vam proplakalo bilo,
Kako šake podižu i prite,
Da će tući fra Mijina ledja,
Da će glavu smrskat mu u piljke,
Da će obe polomit mu ruke,
Da će obe pokosit mu noge,
Da će oba izkopat mu oka,
Da će oba ostrići mu uha,
Da će zube povadit mu zdrave,
Da će criva parat mu u droba,
Da će njemu džigericu zbušit,
Da će njemu odkinuti jezik,
Da će njemu nozdrvice satrt,
Da će njemu obrvice spalit,
Da će njemu trepavice gulit,
Da će njemu živo srce sići,
Da će njemu zatvoriti dušnik,
Da će njemu moždjane ispiti,
Da će njemu isprebijat rebra,
Da će njemu odkinuti tilo,
Da će njemu žilu kucavicu
Otvoriti, da mu krvca vrcne
Iz krupnoga, junačkoga tila,
I kada se rastavi od tila,
Da mu duša prestane disati,
Na veselje i radost veliku
Zalutala "vasionog sveta"
Što se krsti sa tri pusta prsta
I u mržnji ne priznaje Krsta,
Kojemu se rimski slidbenici
Mole da medj Srbim i Hrvatim
Sloga, ljubav vladaju do vika.
Kada vodič kninske željeznice
Znak podade da će vlak odjurit,
Ah da vam je bilo čuti viku
Što podignu zavedena grla
Proti Mije i njegovim druzim,
Zatvorenim s čvrstom ključanicom
U kupeju gvozdenog vagona,
Srce bi vam proplakalo bilo
Slušajući, kako "braća" grde
Rimske crkve vridnog redovnika
Koga resi pojas i mantija
Svetog Frane, koga narod ljubi
U svim selim, gdi god nam dopire
Rič hrvatska pisana i živa.
Navališe ljuto hrpimice
Na vlak, da mu izvuku kotače.
Kad to spazi oružnička straža,
U vis puca iz tankih pušaka,
Znak podaje da se narod smiri,
U to vlak se krene i odjuri,
A u nj skaču do tri razbijača
I polete do onog vaguna
U kojemu sidiše fra Mijo,
Tri su puta pokušali silom
Na vagonu da otvore vrata,
AI im muka uzaludna bila,
Jače gvoždje od njihovih ruku.
I kad dodju do Kosova Polja
Poliveni ruglom i sramotom,
Pobigoše kao viverice
Kad zasuška nešto iza busa.
A fra Mijo put nastavi zdravo
Prama Splitu vidajući rane
Što no ih je dobio na glavi,
U kolivci hrvatskih knezova,
U sred Knina u srid bila dana,
Od ludova i nesvitnih glava,
Moleć Boga da im grihe prosti,
Pa da budu u dugom životu
Ljubit brata, koje vire bio!

Još stotinjak tekstova hrvatskih guslarskih spjevova pročitajte na stranicama zatvorene skupine na Facebooku, Hrvatske Gusle.

O guslama srodnoj narodnoj glazbi (pretežno iz Opće enciklopedije JLZ).

Antičko trzalačko glazbalo lira bilo je poznato Sumeranima, Egipćanima i drugim narodima Prednjeg istoka. U Grka dobiva svoj tipičan oblik, sličan gitari, s 5-7 žica koje su se trzale prstima ili trzalicom. Raširena je od 6. st. p.n.e., osobito kao glazbalo grčkih pjesnika i pjevača lirika.

Ojkanje (također vojkanje, treskanje, zavijanje, grohotanje), poseban način pjevanja slogova hoj, voj, oj, duljim tremoliranjem ili također duljim ili kraćim melismima. Javlja se kao pripjev u desetarčkim i osmeračkim pjesmama, a izvodi se pojedinačno u tzv. samačkim i putničkim pjesmama ili češće dvoglasno; dok jedan pjevač drži otegnute tonove iste visine tj. vojka, oči, drugi treska, potresa, tj. tremolira. Pjevač koji treska započinje za kvartu ili tercu više od ležećeg tona spuštajući glas i postupno ga smirujući u unisonu s drugim pjevačima. Ojkanje je u raznim oblicima najrasprostranjenije u Lici, Dalmaciji (osobito Dalmatinskoj zagori) i Hercegovini. Ojkalica se u Sinju tradicionalno zove rera, a u Imotskom i okolici te u zapadnoj Hercegovini ganga. Obično se ojkajući ispjevavajući kratki stihovi, najčešće šaljive rime. Gange ili gangalice su narodne pjesme koje se izvode na način primitivne polifonije, posebno raširene u okolici Imotskog. UNESCO-ov Odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta 16. studenog 2010. uvrstio je glazbeni izričaj ojkanje na popis ugrožene nematerijalne svjetske baštine.

Lirica (lijerica, lira, lijera, vijalo) nekada je bila raširena duž jadranske obale, a do danas se održala u Župi dubrovačkoj i Konavlima te mjestimice na otocima Mljetu i Lastovu. Trupina i vrat, kruškolika oblika, načinjeni su od jednog komada drva (javorovine ili orahovine). Šupljinu trupine pokriva tanka daska, glasnjača, a povrh nje su napete tri žice.[1] Preko njih se povlači gudalo. Svirač lirice, liričar, drži glazbalo okomito naslonjen na koljeno. Lirica najčešće prati ples, a katkad liričar uz nju i pjeva. Lijeričara se često može vidjeti kako svira na ulazu u Stradun (Dubrovnik), sjedeći na skalinu Onofrijeve fontane. Kolo i poskočica linđo iz Župe dubrovačke izvodi se uz glazbenu pratnju lijerice, a kolom upravlja kolovođa po čijim se zapovijedima plešu raznolične figure. Plesači se okreću držeći se za ruke iznad glave, slažu se u parove, pa u dvije koncentrične kružnice itd.

Diple, (od grč. diplóos: dvostruk) narodno puhačko glazbalo tipa klarineta od drva s dvostrukom sviralom. Svira se (dipli) dvoglasno, rjeđe jednoglasno. Rasprostranjene su na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, pretežno među Hrvatima. Susreću se u različitim oblicima: kao jednocjevna svirala (diplice), kao dvocjevne diple i kao diple s mjehom ili mješnice, mišnjice. Kod dvostrukih dipli dvije su cijevi provrtane ili prožežene vrućim željezom u jednom komadu drva. Na svaku je cijev utaknut s gornjega kraja, tzv. glave, po jedan pisak s elastičnim udarnim jezičcem. Na glavu je katkad nasađena šira ljevkasta bogato izrezbarena cijev, tzv. kutao koji služi kao spremište za zrak. Broj rupica za prebiranje varira; obično ih ima 6:2, 6:1 ili 6:6. Na starijim tipovima dipli svira se jednoglasno, a na novijima dvoglasno. Svirač diplar svira tako da puše u pisak te otvara i zatvara rupice na cijevima. Uz diple se obično ispjevavaju jednostavni kratki stihovi, tj. šaljive rime slično kao i u ojkalici.

VLADO MIKULIĆ - UBOJSTVO STIPE MIKULIĆA

Ima jedno mjesto znamenito
pod kim leži polje plemenito
na njem' humka starog Vignja leži
o povijesti dalekoj bilježi.
O Hrvatim' što su stoljećima
tvrdu vjeru krili u njedrima
na toj zemlji tvrđoj od čelika
cvao život i ljubav velika.
Na tom polju pod rujanskim brdom
rastu ljudi sa vjerom tvrdom
i na zavjet Vignju s Kočerina
očuvaše vjeru od davnina.
Tu pred pragom Širokoga Brijega
ispod sjene hrvatskoga stijega
a za ljubav domovine svoje
nebrojeni grobovi se broje.
Tu je brojno pleme Mikulića
vrlih ljudi, hrabrih sokolića
mnogi od njih što ih majka rodi
život daše hrvatskoj slobodi.
Neka pjesma bude joj k'o hvala
Kočerinki što je sina dala
uspomena vječna nek' ostane
na junaka i na teške dane.
Na godinu četrdeset prvu
kad se sa zlom svi Hrvati hrvu
u Potkraju pokraj Kočerina
Stipu majka porodila sina.
Staro gnijezdo tvrde ptiće daje
tradicija Vignja ne prestaje
rast'o Stipe sred kamena tvrda
pod obroncim' krševitih brda.
Duše pune, a praznog stomaka
bio uzor ponosnih momaka
križ na srcu, krunica u ruci
kao svijetlo u jedinoj muci.
Težak život komunizam nudi
ili s nama ili robom budi
praoci mu roblje stoljećima
ne htje Stipe robovati njima.
Već on baci sidro sa ramena
pusti suzu sred tvrdog kamena
pa uz pomoć Božje providnice
u tuđinu sve bez putovnice.
Nije lako zemlju ostaviti
iz srušenog gnijezda odletjeti
ostaviti uplakanu mati
ocu, braći zadnje zbogom dati.
Ali borba ljuta ne prestaje
jer nevolja zadnju riječ daje
bježi Stipe raljam' komunizma
jer ga čeka teška kataklizma.
Na slobodu makar u tuđini
nek' se vije barjak u visini
daleko mu biše izbjeglište
tek u Švedskoj nađe utočište.
A tuđina k'o tuđina svaka
lomi srce hrvatskih junaka
bez svog roda i bez zemlje svoje
tek na muci junaci se broje.
Pravo lice tek Stipe otkriva
kad hrvatski otpor tu osniva
Göteborg središte je bilo
sve Hrvate što je okupilo.
KLub Velebit Stipe održava
sve hrvatsko u njem' podržava
još on traži Maksa Luburića
znamenitog ljubuškoga ptića.
Te sa njima, a u ime Krista
boj ljut bije protiv komunista
tisak vrije, hodaju parole
komunisti, silazite dolje.
Dosta nam je tiranije svake
dosta nam je zvijezde petokrake
Stipe biše otvorena duha
bratski dijeli zadnji komad kruha.
Sve za ljubav svojoj domovini
diobra djela nebrojena čini
ali UDBA svoje kandže pruži
te sa vlasti Šveđana se druži.
Sve za ljubav europskoga mira
švedska vlada sredstva ne probira
počeše ga nemilice trati
i pred Titom svoje ruke prati.
Rušili mu putove i klance
vezali ga nevinog u lance
vezaše ga na lažnu udicu
htjedoše ga bacit' na ulicu.
Emigrantski status ukinuše
iz Švedske ga izbacit' htjedoše
tu se mladi Stipe dosjetio
te Šveđanku curu oženio.
Ona ima švedsko državljanstvo
vratit će mu ponos, dostojanstvo
te sa mužem uzdignuta čela
propagirat' hrvatska načela.
Kratko zatim sina su dobili
i djedovo ime su mu dali
po Andriji svom ga ocu krsti
da krštenjem primi pečat čvrsti.
Teške dane sudbina mu piše
jer u Švedskoj sve se teže diše
racija ga policija muči
u ponoći dolazi mu kući.
Nema mira u tuđini kletoj
podanik je domovini svetoj
al' se Stipe objema rukama bori
da što ljepše ozračje se stvori.
Da prekinu lažljive glasine
o imenu drage domovine
jugovrh je tada naumio
posjet Švedskoj Titu pripremio.
Sprema Tito udbaše najljuće
da slobodan put mu omoguće
pa on sprema odabrane ljude
da mu posjet bez rizika bude.
Stipe prvi na spisku je bio
kog se Tito oslobodit' htio
al' dvojica njegovih udbaša
ne ubiše hrvatskog prvaša.
Tad Beograd ljutog zmaja spremi
i u Švedsku ka Stipi otpremi
sa naredbom i jednim zadatkom
suditi mu po postupku kratkom.
Petnaesti prosinca hladnoga
nađe krvnik sina hrvatskoga
zamku sprema sinu od Hrvata
ispred kuće i vlastitih vrata.
Ranom zorom Stipe poslu kreće
al' ga nikad odraditi ne će
sudbe klete čudesni su puti
ravno smrti ona ga uputi.
Ispred praga vlastite mu kuće
ralje UDBA-e čekaju ga vruće
bljesnu plamen i olovo vrelo
gađa Stipu u junačko čelo.
Samo ključi ostaše u ruci
k'o svjedoci o nevinoj muci
krvnik bježi bez traga i glasa
mrtvog Stipu ostavlja bez spasa.
Mrtav pade sokol s Kočerina
s olovnom kuglom među očima
bolno vrisnu sirota Brigita
mrtvom mužu u zagrljaj hita.
Drago lice suzama mu mije
mrtvu glavu u njedrima krije
tužno cvili žena uplakana
grleć' tako mrtvog velikana.
Na tisuću deveta stotina
sedamdeset i peta godina
Badnjeg dana tijelo u grob nose
kost u grlu, a oči se rose.
Skupilo se mnoštvo sa svih strana
ispratiti svoga velikana
sahraniti sokola nevina
žrtvu mržnje i bijesa UDBA-ina.
Bol i suze toga hladnog dana
kao pečat još žive u nama
svi još pamte bolne riječi mati
kad je došla sina ispraćati.
I tiho je ona besjedila
ajme sine moja mladost mila
krv je tvoja pala za slobodu
napaćenom hrvatskom narodu.
Ova rana nikad ne će proći
ja ću brzo stara u grob poći
tvoj bi grobak meni teži bio
svojom rukom da si ga ubio.
Jer krvnika čeka čas smaknuća
pravednika zora uskrsnuća
zbogom sine dan će smrti moje
donijet' mene u naručje tvoje.
Ti sa neba, ja sa zemlje sine
gledat ćemo patnju domovine
al' će sokol skoro sivi stati
pa će sretni ustati Hrvati.
Kad objave bojak krvnicima
tvoja smrt će biti uzor njima
mirno spavaj Mikulića rode
Kočerin ti pjeva sa slobode.
Tvoje ime još živi u nama
i živjet će dugim godinama.

Ostao je još 41 hrvatski guslarski spjev dostupan na YouTubeu čije tekstove nisam zapisao. Još ima srpskih spjevova vezanih uz Hrvate čije tekstove nisam zapisao (Pogibija Nikitović Borka, Veselin Šljivančanin, Major Milan Tepić, Sveta žrtva s Vukovara, Kako muška ugasi se snaga div junaka Klačar Miodraga itd.). Spjev Zakletva Veselina Šećkovića (autor Drago Brnović, možda najgenijalniji suvremeni pisac epskih pjesama) o pohari crnogorskog plemena Kuča traje oko 2h10min.

NEZAPISANI SPJEVOVI
* Stepinac
* Tragedija Miljenka Hrkaća
* Ubojstvo Maksa Luburića
* Nevjeste, svekrve i cure nekad i sad
* Hrvatski Feniks-Bugojanska grupa (najdulji hrvatski spjev s 8 dijelova po 25 min)
* Žrtve Hercegovačke franjevačke provincije 1941.-1945.
* Žrtve Bleiburga i Tito u paklu
* Brišnička tragedija
* Sudbina sestara Čuljak
* Santa Barbara
* Hrvatski Amor
* Roško polje i Ivane Sveti
* Muka Kristova
* Šesta obljetnica Gospe u Međugorju
* Kurvini sinovi
* Ljudi bez morala
* Kamišari
* Duvandžije
* 25 godina Međugorja
* Gastarbeiter
* Hrvatsko naslijeđe
* Dvadeseti vijek
* Markovića jama
* Nevini mučenici
* Mučenička smrt hrvatskog sveca Nikole Tavelića 1391.
* Jesen stiže, izbori se bliže
* Tko to pravi u Neumu vile?
* Teška vrimena, prijatelju moj
* Širokobriješki mučenici
* Hrvatske jude
* Kristovu rođenju
* Gorki zalogaji
* Nevo moja u pleću te nema
* Gospi u Međugorju
* Zašto si me ostavila majko?
* Mirno spavaj međugorski ptiću (Slavku Barbariću)
* Međugorje glas je iz pustinje
* Moderna nevjesta
* Ante Bruno Bušić
* Milan Bandić
* Ljubo Ćesić Rojs

VLADO MIKULIĆ - MALO MORGEN SRPSKI OPANČARI

Ustaše se hrvatske momčine
da presjeku četničke zločine
za dom spremni to su obećali
svi k'o jedan pod barjak su stali.
Praznih ruku, ali srca vruća
niče garda vojska svemoguća
pod okriljem Oca Domovine
bez riječi se za slobodu gine.
Satnije se pod barjakom zbiše
trobojnicom svi se uresiše
hrabro gaze hrvatske satnije
za slobodu boj se ljuti bije.
Domovina pod oružje zove
najhrabrije svoje sokolove
stižu momci kao gorske vile
satirati zločinačke sile.
Himna svira, a barjak se diže
dušmaninu crni danak stiže
goloruki momci se ustaju
svi zakletvu domovini daju.
Za dom spremni mi smo umirati
za Hrvatsku svoju krvcu dati
dok se Hrvat ovom zemljom kreće
četnici nas porobiti ne će.
Ne će četnik našeg kruha jesti
ni na staro ognjište nam sjesti
treba hrabro na braniku stati
za slobodu život darivati.
Po Hrvatskoj ljuti četnik gazi
domovinu cijelu unakazi
tenk se čuje, zrakoplovi bruje
silom četnik budućnost nam kuje.
Mirno spava Amerika stara
dok Hrvatska u krvi izgara
Ameriko sramota te budi
povijest će ti zbog toga da sudi.
Dio grijeha na dušu ti pada
što Hrvatska nevina nastrada
Slavonija podrhtava cijela
krvnička ju je noga zaposjela.
Od Petrinje pa do Vukovara
do temelja Hrvatska se sara
zemlju gaze sotone čupave
od Hrvatske da Srbiju prave.
Bradonje se u opancim' kupe
da nam blago stoljetno pokupe
cigani su srpski pohitali
granicu bi novu zacrtali.
Hrvatska se po mjeri vaga
od Mađarske pa do Karlobaga
tu je među Srbin zacrtao
pol' Hrvatske sebi otrgao.
Šumadijski opančari stižu
da kulturu hrvatsku podižu
čobani se srpski okupiše
svo oružje sebi pokupiše.
Pod okriljem generala ludih
Hrvatskoj se za slobodu sudi
Kasdijević, Adžić i Rašeta
srbijanska trojka je prokleta.
Pod komandom Slobe ubojice
proizvoljne crtaju granice
u njegovoj polupraznoj glavi
Velika se Srbija napravi.
Zbog njegove čupave frizure
svi cigani u Hrvatsku žure
svakom cigi po dva topa daje
i hrvatske zemlje obećaje.
Braćo Srbi sve će biti naše
kad stučemo hrvatske ustaše
blago ćemo da vam podijelimo
kad Hrvatim' kosti polomimo.
U Jadranu srpskom ćete plivat'
izobilja vi ćete uživat'
naša vojska njih će pobijediti
gdje je Srbin Srbija će biti.
Hoće, hoće druže Slobodane
al' kad Sunce sa zapada grane
kad na vrbi grožđe zarumeni
kad se Crno more zacrveni.
Malo morgen srpski samardžijo
nisi naše zemlje okusio
stukao si cijelu Slavoniju
Istru, Liku, ponosnu Baniju.
Dalmacije pola porušio
al' naroda nisi pokorio
tri mjeseca Vukovar gazio
na tisuće ljudi izgubio.
Tenkovsko se gubilište stvara
na padinam' oko Vukovara
braniteljim' tog grada-junaka
čast, štivanje i čestitka svaka.
Iako su bitku izgubili
rat za povijest oni su dobili
cijeli svijet je očima vidio
kalašnjikov tenka pobijedio.
Neka ste ga do temelja stukli
deblji kraj ste sigurno izvukli
za par dana slomit' ste ga htjeli
nastojali, al' niste uspjeli.
Zapamtite čupavi banditi
ne može se narod pokoriti
džaba bombe i krmače klete
Ahilove ne nađoste pete.
Ova zemlja tvrđa od čelika
ponosna je, gorda i velika
duboki je temelj iskopala
na jednu je kartu zaigrala.
Zakletvu smo poglavniku dali
i na branik domovine stali
i u ime naših pradjedova
slobodna će biti zemlja ova.
Poglavnik će njoj na čelo stati
ne će Srbin više upravljati
sad ju vojska hrvatska podiže
Lijepa naša oblacim' se diže.
Kreni gardo jurišnike gazi
put slobode na našoj je stazi
naprijed vojsko bandite potuci
pobjeda je sad u našoj ruci.
Tjeraj psine preko krive Drine
sa ognjišta stare domovine
gazi silu nek' je stoput jača
sloboda se vrelom krvlju plaća.
Hrabro gazi al' ne zaboravi
zadnji metak za sebe ostavi
ne smiješ bandi bradatoj u ruke
Tantalove doživjet ćeš muke.
Lijepa naša uvijek tako mila
crnim velom sva se obavila
što stoljećim' Hrvatska gradila
dušmanska je bomba porušila.
Barbari se na nju okomili
gralove joj zlatne polomili
što bombama nisu porušili
to su vatrom ljutom zapalili.
Svu su svoju mržnju pokazali
i kulturu svoju dokazali
srpski obraz cijeli svijet vidi
same sebe Srbija se stidi.
Oj Srbijo alaj slavu imaš
dokle djeci živote uzimaš
lako ti je slavan junak biti
pa starici oči izvaditi.
Nije teško tenkom udariti
kad će prazna puška dočekati
hrabrost svoju vi ste pokazali
goloruke kad ste pogazili.
Nije hrabrost malu djecu klati
već k'o junak pred junaka stati
oj Srbijo tebi ću zboriti
malena ćeš i sramotna biti.
Ljaga s lica zbrisat' se ne može
iz vlastite bježati ćeš kože
zapamtite srpske junačine
svoje ćete proklinjat' zločine.
Mrtva djeca u snu će vas budit'
savjest će vas vlastita izludit'
strašne more snove će vam krasti
vaš će zločin da vas upropasti.
Budit će vas zaklane starice
mrtvim krikom budit će vas ptice
savjest vaša kazna će vam biti
lica Božjeg ne ćete vidjeti.
Djeca vaša vas će proklinjati
na stup srama vas će raspinjati
što sijaste to ste i pobrali
proklet bio tko god vas sažali.
Plakat ćete, gorke suze liti
zapamtite kasno će vam biti
a Hrvatska k'o savjesti sjena
nek' vam bude vječna opomena.

VLADO KUTLE - UBOJSTVO EMIGRANTA STIPE MIKULIĆA

Ej na tisuću i devet stotina
četrdeset i prva godina
Okraj selo pokraj Kočerina
rodi majka hrvatskoga sina.
Od Andrije i majke Matije
Stipe biše dijete najmilije
ej dvije kćeri, a pet sinova
što Matija Andriji darova.
Franu, Juru, Božu, Stipu, Stanka
pet Matija porodi junaka
dvije kćeri rodi majka mila
po imenu Dragica i Iva.
U Matije i oca Andrije
Stipe biše dijete najmilije
tu Matija podnoseći muku
uvijek Stipu držala za ruku.
Čuvala ga od svakoga jada
da joj ne bi od čega nastrada
došlo vrijeme u školu krenuti
da bi mog'o nešto naučiti.
Dobar đak je Stipe, kažu, bio
osnovnu je školu završio
a za srednju ne biše moguće
pa tad Stipe odlazi od kuće.
Živjelo se samo od duhana
i od nešto sitnoga ajvana
vidi Stipe da nije moguće
da se može živjeti kod kuće.
Da od zemlje nikad kruha nema
na put Stipe odmah se tad sprema
Sloveniju zemlju odabira
misli tamo da će imat' mira.
Ali tamo slabo se snalazi
tužan život novi pronalazi
bez pasoša i bez putovnice
želi prijeći Jugine granice.
Dvaput Stipe pokuša bježati
ali ga UDBA s granice vrati
oba puta psi ga oštetiše
te mu ruku zubima slomiše.
Vidi Stipe da su teške muke
mora bježati slomljene ruke
treći put ga sreća poslužila
granica mu ruke raširila.
Austrija tu je srca meka
Stipu ona tu servilno čeka
i primi ga u svoje kampove
gdje će dalje ići za gradove.
Austrijo na svemu ti hvala
što si Stipi utočište dala
što ti primaš baš sve emigrante
osobito sve naše Hrvate.
Vidi Stipe slabo se snalazi
Austriju napušta, odlazi
zemlju Švedsku sebi odabira
misli tamo da će imat' mira.
Misli Stipe tamo UDBA-e nema
da će moći živjet' bez problema
grad ga Malmö tamo prvi prima
s Hrvatima on stranku osniva.
Ime stranci dao je OTKOPA
što ju pozna sad cijela Europa
opet Stipu put novi priziva
po gradovim' da stranke osniva.
Grad Göteborg Stipe pronalazi
te se u njem' konačno snalazi
pronalazi svu braću Hrvate
sve rođake, svoje emigrante.
Pronalazi sedam Mikulića
sljedbenike Maksa Luburića
i on s njima tu stranku osniva
da istina pravdi dođe živa.
Hrvatima stranka je ta uzor
nazvaše ju tu Hrvatski otpor
predsjednik joj Maks Luburić bio
pa ga poslije Stipe zamijenio.
Skandinavsko područje čitao
njime je Stipe upravljao
kad je Stipe želje ispunio
još je jednu za kraj ostavio.
Vidi Stipe nestali problemi
pa odluči da se odmah ženi
dodijalo u tuđemu svitu
pa oženi on ženu Brigitu.
Tu Brigita žena je Stipina
porodi mu prekrasnoga sina
od ljubavi i velike nade
Andrija mu Stipe ime dade.

Ej opet UDBA stopom Stipu prati
jer ne želi tu mu mira dati
UDBA-ino je glavno uporište
beogradsko krvavo sjedište.
A drugo je u Mostaru gradu
gdje udbaše šalje ka zapadu
dva udbaša u Švedsku spremiše
da se Stipe u mrtve upiše.
Radušići Ivan su i Mate
došli Stipu po Švedskoj da prate
i tuda ga moraju ubiti
i što više dokaza donijeti.
Pogubiti Stipu Mikulića
sljedbenika Maksa Luburića
obojica sa Stipom dobri bili
po dva puta skupa vino pili.
Uvijek s njime, kažu, dobri bili
iza leđa UDBA-i prenosili
i lagali UDBA-i za Hrvate
da ih samo oni bolje plate.
Jednog dana do Stipe stigoše
te UDBA-ine riječi mu rekoše
ne znam, Stipe, kako ćeš podnijeti
mi smo došli sada te ubiti.
Ne želimo, Stipe, te ubiti
moramo ti nešto učiniti
ej tu im Stipe tiho odgovara
vijest je stigla, znadem, iz Mostara.
Vidim niste voljni me ubiti
morate se vlasti prijaviti
u policijske predajte se ruke
inače ćete vi dopasti muke.
Sada znadem za koga radite
i za koga vijesti prenosite
ali treći krvnik ne miruje
pa neka se ime mu i čuje.
Ej to je Irfan Kubura nazvani
i njemu će doći crni dani
rodom biše iz Banje Luke
dočim svoje okrvavi ruke.
Sedamdeset peta je godina
kad Matija oplaka svog sina
a po redu petnaestog dana
kad je povijest krvlju zapisana.
Pet-šest sati, zora pred svanuće
kad je Stipe iziš'o iz kuće
krenuo je do svoga auta
gdje zbrojevka čeka nategnuta.
Ej tu je Irfan zadobio slavu
pet metaka da Stipi u glavu
tu pokleknu Stipe na koljena
krv se razli na bijela kamenja.
Ne čuše se krici ni jauci
samo ključi ostaše u ruci
tad je Irfan za svoju nagradu
stan dobio u svom Beogradu.
I još dvjesta tisuća maraka
što pogubi slavnoga junaka
što pogubi Stipu Mikulića
desnu ruku Maksa Luburića.
Glasi pravde do neba se čuju
Mikulići UDBA-i poručuju
nas sedam u ovom gradu živi
mi nikome ovdje nismo krivi.
Nemojte nas više vi dirati
jer će se na ruku zapucati
srušili ste jedno gnijezdo naše
vratit će vam za ovo ustaše.
Ej tužna mati puna boli, sjete
nije lako sahraniti dijete
nije lako sina ukopati
a još teže u grobu gledati.
Srce boli još teža istina
kad ukopa majka svoga sina
svaka tužna tu se nada mati
da će dijete majku ukopati.
Ali sve to ide naopako
dokle Bože sagradi ovako
suze roni žena mu Brigita
tu uz masu okupljena svita.
U naručju drži malog sina
što mu prođe tek jedna godina
grad Göteborg, grobnica od zlata
u njoj leži vođa od Hrvata.
Po imenu Stipe Mikuliću
desna ruka Maksu Luburiću.

ZLATKO GLAVINIĆ - OJ HRVATSKA KRVLJU NAPAĆENA

Hvaljen Isus braćo paćenici
ovog svijeta teški mučenici
hvaljen Isus hrvatski narode
željan mira, pravde i slobode.
Teško mi je, ali izdržat ću
muku našu vama opjevat ću
zapjevati, istinu kazati
niti riječi ne ću vam slagati.
Jer je povijest rodila istinu
prikazala našu tragediju
što je teška i krvava bila
mnoge majke u crno zavila.
O povijesti reći ću vam kratko
već dovoljno poznaje ju svatko
na suživot prisiljeni bili
domovinu svoju izgubili.
O Hrvatskoj Hrvati su snili
po logorim' kosti ostavili
od Gradiške preko Mitrovice
Lepoglave i Zenice.
Dravograda i blajburških vrata
grobnica je hrvatskoga vrata
u povijesti zapisano osta
tu Hrvata nestalo je dosta.
Mnogi poslije nikad doma došli
koji dođoše, prava ne imaše
diljem svijeta mi smo protjerani
i moralno teško satirani.
Vjerska prava oni nam oteše
Božić, Uskrs, sve što sveto bješe
tko imenom hrvatskim se zvao
preko noći svatko nestajao.
Prozbori mi struno moja stara
domovinom tko to danas hara
tko hrvatske kosti sada dira
na umoru ne imao mira.
Hrvatsku je sreća napustila
krvava se povijest povratila
bjesnoća se srbijanska budi
na hrvatskoj našoj rodnoj grudi.
Kad Hrvatska za demos glasovala
Srbima je ona zasmetala
počeli su redom ubijati
i srpstvom nama prijetiti.
Uvidjeli što će s njima biti
o Srbiji samo mogu sniti
želja im je da ropstvo zavlada
i Srbiju sve do Karlobaga.
Godinama zvijeri smo gojili
braćom su se nama predstavljali
svaki Srbin imao je tajac
za Hrvata preopasan mamac.
Jer u duši mržnju su gojili
i Hrvate redom progonili
da ustaše mi smo svi od reda
i Europa da nas takve gleda.
Crna Gora poštenja imala
pod utjecaj Srbije je pala
saveznici Srbiji su bili
osvajačke planove vodili.
I armiju u pomoć pozvali
što narodnom nekad smo ju zvali
ta ljutica u grudima zmija
zločinačke planove krojila.
Milošević armiji poruči
sva Hrvatska mora da se sruši
tako misle srpski generali
na Hrvatsku oružjem navali.
Ali Hrvat u obrani stoji
Srbina se ljutoga ne boji
Hrvatima od Boga je dano
s dušmanima da pregovaramo.
Al' Beograd ne će ni da čuje
pa Zagrebu oštro poručuje
ti Tuđmane i ta tvoja vlada
nezavisnoj neka se ne nada.
Jer Srbija sve to mora biti
lijepe snove u njoj ćemo sniti
a i more tu je nama blizu
imat ćemo zapadnu devizu.
Pregovori bjehu radi reda
jer Beograd jednostrano gleda
oj Srbine nemoj ti misliti
da ćeš Hrvate lako uništiti.
Zaludu ti tehnika i sila
kada Hrvat jači moral ima
nad Hrvatskom crn se oblak nadvi
započeo teški rat krvavi.
Beograd je planove skrojio
da b' Srbiju Veliku stvorio
sa Srbima više šale nema
pa se Hrvat za obranu sprema.
Nametnuti rat smo prihvatili
goloruki na tenkove išli
domovinom avet prohara nam
iza sebe pustoš ostavlja nam.
Za zločince pogodna vremena
jer ni puške tada Hrvat nema
boriti se za svojega brata
lozinka je svakoga Hrvata.
Boljševizam treba uništiti
neovisnu Hrvatsku stvoriti
dosta nam je ove monarhije
i njihove crne nevaljake.
Autonomiju tko to sada želi
u Srbiju odmah nek' se seli
popališe gradove i sela
za zločince ništa sveto nema.
I Hrvatske mrzak im je kamen
naše crkve katolički znamen
pet stotina, a i koju više
crkava nam oni porušiše.
Pred javnošću istinu su krili
i na bjegstvo narod prisilili
gdje stizali tu su ubijali
i od krvi ruke okupali.
Oj Hrvatska krvlju natopljena
žalosnim si suzam' oblivena
gorke suze Savom zaplivale
Hrvatice majke zaplakale.
Zaplakale, razlog imadoše
sinove im Srbi pogubiše
jer četnici, te strašne aveti
domovini cijeloj nam zaprijeti.
Ljudožderi i zvijeri opake
napuniše sve jame bezdanke
ti krvnici od svoga zanata
na tisuće poklaše Hrvata.
Čin krvavi oni napraviše
i nevine ljude pogubiše
mnogima su glave pokidali
nogometa glavama igrali.
Svoje zvjerstvo da bi iskazali
našoj djeci oči povadili
a još gore što ću ispjevati
svoje oči moraše gutati.
Bez ušiju i krvava lica
mrtva su se nalazila dica
i bez nogu i bez obje ruke
braćo moja to su teške muke.
Na trudnicu ženu navalili
i utrobu njenu izvadili
motorkama tijelo izrezali
sjekirama udove kidali.
Masovne su grobnice kopali
poslije žive u jamu bacali
u logore narod odvodili
i na zvjerski način ubijali.
Djevojaka što i žena bilo
sve od reda bješe zatrudnilo
silovat' ih pa doma pustiti
da bi Srbin mog'o se roditi.
Zločinaca na svijetu nema
da se može usporedit' sa Srbima
nema riječi koja će kazati
i istinu cijelu prikazati.
Što me tučeš sve ja jači bivam
o slobodi prelijepoj snivam
blago zemlji gdje Srbina nema
gdje je Srbin tu se zulum sprema.
Svaka majka nek' prokleta bila
koja sina Srbina rodila
Srbijanče ne znalo se za te
samo svinju vi gojiti znate.
I opanke napraviti vješto
za Europu nepoznato nešto
Ameriko nek' ti je na znanje
da Srbina i tamo imade.
Pa Srbiju tamo će tražiti
i poseban status može biti
oj sokole bi l' me poslušao
do Srbije malo odletio.
Pa poruči našim dušmanima
da Hrvata još na svijetu ima.

Oj Srbine počupana gnjido
sa svijetom braću zavadio
sad te pitam, a odgovor znate
prijatelje koje vi imate.
Jer Hrvatsku priznaše državu
u Europi k'o članicu novu
vama sada nigdje mjesta nema
Beogradski pašaluk se sprema.
Srbijanko opanke ti tvoje
kako misliš otići na more
za Jadransko trebat će ti viza
a s markama još je gora kriza.
Oj Neretvo opet si krvava
herceg-majka sinove ti dala
herceg-zemljo zapaljena ti si
ali znamo da ti srpska nisi.
I to nova država priznata
povijesno ognjište Hrvata
nek' se čuje kroz svijet cijeli
Drina voda od Srba nas dijeli.
Dok je drače, trnja i kamenja
dotle živi moja domovina
tko kamena želi se dotaći
poskoka će ljutoga pronaći.
Hercegovče iz kamena brate
po junaštvu i Europa zna te
dušmanina najviše zaboli
Hercegovac gangu kad zaori.
Vratimo se braćo iz tuđine
u obranu svoje domovine
jer na svijetu lijepe zemlje nema
kao što je domovina mila.
Hvala vama doktore Tuđmane
na svjetskome hrvatskom priznanju
a i vama sveti oče papa
zaštitniče Crkve u Hrvata.
Jednog čovjeka spomenut' je dika
zasluga je njemu prevelika
jer poštenje glavna mu je mjera
njemačkoga Dietricha Genschera.
Što Europi pokazao lice
da osudi srpske ubojice
hvala vama hrvatski sinovi
za slobodu što ste se borili.
Za Hrvatsku živote ste dali
i u boju hrabro umirali
njima braćo zapalimo svijeće
na grobove posadimo cvijeće.
Oj Marijo pomoćnice sveta
sva Hrvatska sad za tebe cvjeta
pomoćnica ti nam uvijek budi
za slobodu i sva prava ljudi.
Sad pjevajmo pjesmicu nam milu
sačuvajmo majku domovinu.

Ove su sve neke antisrpske. Jel ima nešto antimuslimanskih? Možda o srednjoj Bosni?

Ima i zapisao sam ih par. Pretraži ovu temu ili ukucaj i poslušaj na YouTubeu. Željko Šimić-Viteški dragovoljci u Haagu (misli se na grad Vitez), Željko Šimić-Pogibija hrvatskog viteza Tihomira Mišića, Željko Šimić-Herceg-Bosno, više mi te nema, Vlado Kutle-Krvava Badnja večer u Kostajnici kraj Konjica, Tomislav Kovač-Strukić-Tužna povijest i sloboda Rame, Željko Šimić-Smrt Mate Bobana, Željko Keža-Hrvatsko pitanje u BiH, Jozo Radoš-Marić-Dario Kordić.

Našao sam. Trebalo bi više takvih.