O stanju što ga je austrougarska vlast zatekla u Sarajevu i Bosni i Hercegovini 1878.
Sundhaussen piše: "Kada uporaba riječi 'zaostalost' ne bi bila politički nekorektna, bila bi na pravom
mjestu. Grad i zemlja bili su zaostali… Gospodarska učinkovitost bila je krajnje niska, obujam
i vrijednost vanjske trgovine bili su skromni, prometna mreža bila je u očajnu stanju… Glavno
prijevozno sredstvo u unutrašnjosti zemlje bila je tovarna životinja, napose tegleći konj, koji
je dnevno mogao prevaliti od šest do osam kilometara puta – trijumf sporosti. Od Sarajeva do
Istanbula trebalo je 216 sati, do Dubrovnika 54, a do Broda na Savi 48 sati. Gotovo cjelokupno
stanovništvo – osim nekih gradskih slojeva – nije znalo čitati i pisati… Veliki dijelovi stanovništva
živjeli su u uvjetima koji se, bez okolišanja, mogu nazvati neljudskima" (2014: 170).

(Mirjana Kasipović, Bošnjačke politike povijesti: Genocid kao sudbina, str. 3)
https://hrcak.srce.hr/256165

To nije zapreka političkim mitomanima da bošnjački narod i bošnjačku naciju učitaju u sve povijesne
epohe, od starog vijeka do suvremenog doba, kao da je posrijedi prirodan, a ne povijesno i društveno
proizveden fenomen. Bez zadrške se govori o bošnjačkoj državi, bošnjačkoj naciji, bošnjačkom narodu,
bošnjačkome etničkom korpusu, bošnjačkoj vojsci, bošnjačkom jeziku, bošnjačkoj književnosti, bošnjačkoj
umjetnosti još u srednjem vijeku. Sundhaussen naziva takve interpretacije "znanstveno nerelevantnima", a
predodžba o tome da je "Bosna oduvijek… imala posebnu ulogu u Osmanskom Carstvu i da je očuvala ostatke
srednjovjekovne države također pripada carstvu mitova" (2014: 123-124), kao što mitove čine i naracije o
kontinuiranoj državnosti Bosne od srednjovjekovlja do suvremenog doba (135).

(Mirjana Kasipović, Bošnjačke politike povijesti: Genocid kao sudbina, str. 25)
https://hrcak.srce.hr/256165

Njemački povjesničar specijaliziran za jugoističnu Europu.

Potražit ću u ljetopisu fra Jake Baltića, on kao svjedok vremena opisuje kako su se radili putevi. Moram naglasiti da je riječ o 19. stoljeću, netom prije dolaska AU.A i Mažuranić, isto 19. stoljeće u Pogledu u Bosnu piše o načinu putovanja, indirektno, opisuje svoja putovanja kroz Bosnu i kako je putovao.

Voljela bih da ovi bošnjački povjesničari objasne što su njihovi preci u tih 400 i nešto godina sačuvali od srednjovjekovne Bosne. Naravno ne koristeći pri tom franjevce. nego muslimanske velikodostojnike i vjerske predstavnike koji su djelovali u Bosni za vrijeme Osmanlija.

Voljela bih da ovi bošnjački povjesničari objasne što su njihovi preci u tih 400 i nešto godina sačuvali od srednjovjekovne Bosne. Naravno ne koristeći pri tom franjevce. nego muslimanske velikodostojnike i vjerske predstavnike koji su djelovali u Bosni za vrijeme Osmanlija.

Njemački povjesničar specijaliziran za jugoističnu Europu.

Potražit ću u ljetopisu fra Jake Baltića, on kao svjedok vremena opisuje kako su se radili putevi. Moram naglasiti da je riječ o 19. stoljeću, netom prije dolaska AU.A i Mažuranić, isto 19. stoljeće u Pogledu u Bosnu piše o načinu putovanja, indirektno, opisuje svoja putovanja kroz Bosnu i kako je putovao.

Nista. Par knjiga u husrefbegovoj medresi

Koliko se držalo do bošnjaštva i bosanskog kraljevstva najbolje pokazuje slučaj fra Antuna Kneževića, potpisivao se kao; Bošnjak iz Varcara, opak Bošnjak i slično. Kada je pod pseudonimom XX objavio Krvavu knjigu, odnosno spomen na propast slavnog bosanskog kraljevstva, dva bosanska vezira raspisala su nagradu za informaciju o autoru te knjige. Nagrada je bila čizma dukata. Čovjek je nosio glavu u torbi zbog pisanja o bosanskom kraljevstvu.

Bosanski kraljevi su bili neprijatelji bosanskih muslimana.

Koliko se držalo do bošnjaštva i bosanskog kraljevstva najbolje pokazuje slučaj fra Antuna Kneževića, potpisivao se kao; Bošnjak iz Varcara, opak Bošnjak i slično. Kada je pod pseudonimom XX objavio Krvavu knjigu, odnosno spomen na propast slavnog bosanskog kraljevstva, dva bosanska vezira raspisala su nagradu za informaciju o autoru te knjige. Nagrada je bila čizma dukata. Čovjek je nosio glavu u torbi zbog pisanja o bosanskom kraljevstvu.