To i ja govorim.Individualna samovolja je must sve drugo je glupost.
Pogledajte islamski svijet,pa to je ko pod staljinom.

Ali mazohizam, mazohizam će nas dotući. Jedna moja poznanica nedavno bila u Africi i vidjela bijedu i kaže s čuđenjem "ali oni nas ipak ne mrze". I sad ja nju pitam, pa zašto bi? "Ali mi sve imamo..."

Mi smo počeli mrzjeti sebe što smo uspješniji od drugih. Ne znam kako je Japan, Singapur ili Tajvan pošteđen toga.

Staljin je liberalni anarhist za njih...

Vi zaboravljate namerno šta je bilo hrišćanstvo u srednjem veku i kako je ono uticalo na vladare i države.

Islam je hteli ne hteli u ono vreme bio napredniji u smislu sistema koji je podupirao , jer u 1000 godina rsednjeg veka doslovno na prstime jedne ruke se može nabrojiti vladari koji bar mrvu imali "welfare state" u smislu da kad pokupe poreze onda sanjime naprave nešto za opšte dobro.
Uostalom kod muslimana nije bilo kmetstva , dok kod evropskih hrišćana ceo sistem je na njima počivao , i logično je da nisu mogli imati odanu i dobru vojsku jer zašto bi se oni kmetovi borili za onog koji ga tlači , što znači da kod većine naroda pravi patriotizam nije postojao bio on etnički ili hrišćanski totalno je nebitno.

Već sam o tome pisao ali opet ću ponoviti.
Najbolji primer kako je funckionisala hrišćanska evropska država u srednjem veku i kako se odnosila spram stvarnosti govori primer sa ovih naših prostora.
Srpski despot Đurađ Branković u vreme najveće turske opasnosti u 15.veku on za 30.000 zlatnih dukata otkupljuje od Turaka zarobljene mošti sv.Luke koje su kasnije završile kao miraz u Jajcu u katoličkoj crkvi.
Zamislite npr.sad da neko ukrade srebrne medalje sa svetskog prvenstva od hrvatskih fudbalera u vreme ratne opasnosti od ko zna koji velikih osvajačkih sila , i onda vaš Plenković doslovno isprazni državni hrvatski proračun ne bi li ih otkupio.
Hoću reći da ta vrsta verskog slepila tada nije postojala kod Turaka i zato su bili efikasniji.

Turci su dosta okrutno maltretirali kršćansku raju.

hahhaah jooj te hipi curice i pernar mladez :)
budala do budale

Nikada islam nije bio napredniji od kršćanstva, već je Islam u 7./8. stoljeću osvojio dotada najnapredniji dio svijeta, dok je kršćanstvu ostala seobom naroda poharana Europa. Trebalo je nekoliko stoljeća da islam unazadi svoj dio svijeta ispod razine Europe.

Nikada prije Islama Europa nije bila naprednija od Bliskog Istoka, sjev. Afrike i Levanta. Čak i u vrijeme rimskoga Carstva to su najbogatije i najnaprednije provincije - Egipat, Sirija, Mala Azija.
Potom su još Europu barbari izraubali od 4.-10. stoljeća da se to ne da opisati. No odmah po smisirvanju stanja, krenuo je uzlet Europe. S tim da je upravo kršćanstvo imalo ogromnu ulogu u očuvanju antičke baštine, pismenosti, znanja i smirivanju barbara pokrštavanjem istih.

I onda dolazi Islam, smirivanje stanja u Europi, i bilo je potrebno svega nekoliko stoljeća da kršćanska Europa po prvi puta u povijesti znanstveno i ekonomski nadmaši Istok. Od nekada najnaprednijeg djela svijeta dobili smo zabit, i to nakon svega par stoljeća islamskog utjecaja. Tragedija perzijske, mezopotamske, levantske, egipatske, maloazijske kulture da su potpale pod utjecaj sekte pustinjskih kozoyeba i unište tisućljeća civilizacije.

Istok je btw također imao feudalizam, ali tu nema ništa nenormalno (marksističkim historiografima unatoč). Feudalizam je normalni društveni sustav agrarne civilizaicje u nesigurnim vremenima, jer je uloga vojničke (viteške) kaste bila jako važna. Feudalizam je degenerirao kad su plemići prestali biti ti koji pružaju sigurnost, a nastavili zadržavati privilegije po porijeklu. Tako je od srednjovijekovnih vitezova došlo do versajskih orgijaša i žderonja koji su bili teret sebi i drugima.

Normalno da nikad nije bio napredan. U ta stara vremena kad se ratovi dobivali masom vojnika koristili su situaciju da pljačkaju tuđe. Kad nekom ukradeš nov BMW i voziš ga izgleda okolo da si "napredovao" zar ne ?

Dobro, krščanstvo je izgubilo bogati Egipat kao žitnicu carstva i Levant ali je zadržalo Malu Aziju još neko vrijeme, Grčku, Italiju i dobar dio mediterana. Iz tih žarišta je poslje civilazacija širena i na kraju je cijela europa postala ovo što je danas. Islamski svijet odnosno područje istog je bilo bogato zbog toga što su tamo niknule prve civilizacije i klima je tamo bila drugačija no danas. Turci i njihovo carstvo imaju krivicu za propast tog djela svijeta. Kad su oni zauzeli Carigrad prekinuli su trgovinu Europa Kina i put svile što je natjeralo nas na istraživanje novog svijeta i težište trgovine na zapad što je teško pogodilo taj istok. Europa je kasnila zato što dobar dio nje nije imao antičke temelje na koje se može graditi društvo. Kad smo do 10. stoljeća stvorili države i neku infrastrukturu tek tada se nazire ubrzan rast i razvoj. Mi smo bar 4-5 stoljeća samo hvatali korak.

I Italija i Grčka su teško poharane u barbarskim provalama, a čak ni prije toga one nisu bile bogate i napredne kao Egipat i Levant. A ostatak Europe je bio vukoyebina.

Dakle, imaš situaciju da kontinent koji je i prije seobe naroda bio zaostaliji, potom je poharan do ibera, tu prevladava kršćanstvo.

S druge strane, Islam je zavladao najboljim dijelom svijeta, i nakon par stoljeća ga je upropastio. Istina, Turcima se tu može mnogo pripisati, kao i Mongolima, i gubitku uloge u međunarodnoj trgovini, ali nisu Turci bili svugdje, pa je sve počelo stagnirati.

I prije velikig geografskih otkrića, u razvijenom i kasnom srednjem vijeku, očit je napredk Europe i njeno sustizanje stagnirajućeg Istoka. Renesansa.je debelo uzela maha prije geografskih otkrića, humanizam i skolastika ohohoh prije, kao i uzlet urbanog života bio je očit, dok Istok upravo tada počinje da životari. Ogromna je uloga religije u tome: https://en.wikipedia.org/wiki/Sunni_Revival

Mjesate napredno i bogato.
Libija je bogatija od pola europskih drzava al nije naprednija od albanije.

To je danas tako, zbog stvari kao što su nafta ili turizam. U prošlosti, tamo gdje su znanost, tehnologija i sl. bili razvijeniji, tamo je i gospodarstvo bilo bolje.

Jedno naprosto potiče drugo, i to je zatvoreni krug.

Tacno gdje je bila Atena u juznoj evropi ili u glazgovu ,münchenu, oslu. Tamo su pasli irvasi do prije 50 godina.

Ovako je to izgledalo. Uistinu.
Ulični znak je nakon odlaska Turaka ali jasno je kakav je bio mentalitet muslimana i gdje im srce ležalo. Svih tih stoljeća pomaganja Turcima koristili su arapsko pismo.

S tim da su i Italija i Grčka teško poharane barbarskim provalama. Bizant je svoj politički, ekonomski i demografski centar imao u Maloj Aziji i ona je bila zapravo nanaprednija i najbogatija kršćanska zemlja u srednjemu vijeku.

Provala Seldžuka je rasturila i njih.

Ajdete na chat pa tamo trolajte. Hvala.

"Stav":


Ovo zapravo sve govori. Skoro tri desetljeća bilo prošlo, ali oni i dalje gajili nadu
u povratak Osmanskog carstva. Svako jačanje identiteta i vlastite samostalnosti,
se onemogućavalo.

Turci su 1929. prešli na latinsko pismo. Kako sam vidio bar.

Valja se uvijek prisjećati "Ahdname".

Mirjana Kasapović, "Bosna i Hercegovina: Deset godina nakon Daytona", časopis Gordogan, br. 6, zima 2005., Zagreb, str. 61-63, / Status, br. 9, proljeće 2006., izvod.

3. Političko i društveno organiziranje
segmenata nakon teritorijalizacije

...

U glavnini srpske i hrvatske historiografije, kao i u pučkim predajama Srba i Hrvata, pad Bosne pod Osmansko Car­stvo 1463. interpretira kao povijesna katastrofa kojom je otpočelo razdoblje života bosanskih kršćana pod “osman­skim jarmom” i “turskim zulumom” tijekom kojega su na­silno odvajani od svojih europskih vjerskih i kulturnih ko­rijena. Propast Osmanskog Carstva, najavljena u balkan­skim ratovima u kojima se na strani pobjednika našla i Sr­bija, slavi se kao “dan velikog obračuna” (Ekmečić, 1989, 2, 628. i d.). I dok su starija bošnjačka historiografija i druš­tvene znanosti općenito bile suzdržanije u ocjenama tog razdoblja, pa se u njima govori o “turskom okupatoru” na istoj ravni na kojoj se govori i o “austrougarskom okupa­toru” (npr., Purivatra, 1974, 11), novija bošnjačka histori­ografija i politika upustile su se u posvemašnju reintepre­taciju tog dijela bosanske povijesti. Osmansko osvajanje tako se interpretira kao povijesni događaj koji je spa­sio autohtone Bošnjane ili Bošnjake od prisilnog na­metanja katoličanstva i pravoslavlja i omogućio oču­vanje bosanskoga državnog identiteta.20

Takav stav te­melji se na mitu o srednjovjekovnoj Crkvi bosanskoj i nje­zinim pripadnicima, “dobrim Bošnjanima”, koji se prikazu­ju kao vjerska zajednica iz koje se razvila suvremena bo­šnjačka nacija. Tvrdi se da su bosanski Muslimani potomci srednjovjekovnih bogumila, “najbrojnijeg stanovništva pri­je pada pod Osmanlije” (Idrizović, 2003, 97; v. i Bojić, 2001, 26); “dobri Bošnjani” bili su “neprekinuto žilište bošnjačkog nacionalnog stabla do danas” (Đozić, 2003, 11); bogumil­stvo je “korijen”, “supstrat” i izvorište “političkog i kultur­nog identiteta” bosanskih Muslimana (Duraković, 1993, 21). I u neekskluzivnijim tumačenjima etnogeneze Bošnja­ka, u kojima se ističu i drugi elementi tog procesa, naglaša­va se neupitna prevlast bogumilskog elementa. Bošnjaci su “oduvijek bili potomci srednjovjekovnih Bošnjana, sljedbe­nika bosanske crkve, pravoslavnih i katolika, naroda koji...

___________

20 “... Dolazak Osmanlija u Bosnu 1463., na vrhuncu obračuna Katoličke crkve sa pripadnicima bosanske vjere... bilo (je) pravo spasenje za biološki op­stanak Bošnjana. otuda njihovo masovno dobrovoljno primanje islama kao izlaza iz situacije u kojoj su se bili našli... Dugoročno gledajući, ulaskom Osmanlija u Bosnu bila je ‘zamrznuta’ bosanska državnost i nacionalnost. Historijski bih to označio kao šansu Bosni i Bošnjanima da fizički i biološki opstanu, da očuvaju svoj državni, odnosno etnički identitet” (Ibrahimagić, 1999, 18; usp. i 12-13; Bojić, 2001, 37-38, 143. i d.). U jednome teološko-fi­lozofskom tumačenju islamizacije kaže se da je ona bila izraz “nastavka i upotpunjenja krstjanske težnje za izbavljenjem” (Mahmutćehajić, 1997, 19). A u jednoj bizarnoj političkoj usporedbi kaže se: “Turci su od većine stanovništva dočekivani kao spasioci – otprilike kao međunarodne snage tokom ne­davne agresije” (Idrizović, 2003, 96).


... je nastanjivao bosansku državu...” (Ibrahimagić i Kurtćeha­jić, 2002, 22); Muslimani su nastali etničkim sažimanjem “starinačkih bogumilskih Bošnjana”, slavenskih doseljenika i povratnika iz okolnih hrvatskih i srpskih zemalja, pravo­slavnih i katoličkih konvertita u samoj Bosni, b_alija i ne­slavenskih doseljenika iz islamskih zemalja”, ali “osnovno jezgro današnje muslimanske populacije u Bosni predsta­vljale pristaše bosanske crkve” (Hadžijahić, 1974, 90; 1990, 75. i d.).21 U tim se interpretacijama vjerska konverzija pri­kazuje kao “borba za identitet”: izvorni heretički krstjan­ski identitet “dobri Bošnjani” dobrovoljno su zamije­nili islamskim identitetom upravo zato da bi spasili svoj izvorni identitet pred nasilnim pokatoličenjem.

No, “promjena vjere značila je istodobno i promjenu iden­titeta” u ondašnjoj Bosni (Džaja, 1999, 16). Zastupnici tih teza u najmanju su ruku dužni objasniti kako odustaja­nje od izvornog identiteta jamči njegovo očuvanje, te zašto islam, koji je navodno potpuno ili gotovo potpuno zamijenio izvorni bogumilski identitet, nije percipiran kao jednaka opasnost za nj kao i katoličanstvo ili pravoslavlje. Pravi je smisao takva tumačenja povijesti pokušaj da se vlastiti identitet naknadno rekonstruira kao kate­goriju koja prethodi islamu i starija je od njega. Kako izvor toga identiteta “ne smiju” biti katoličanstvo i pravo­slavlje, to može biti samo bogumilstvo. Protivno intencija­ma tih rekonstrukcija, stalno se pokazuje da je tek islami­zacija stvorila uvjete za razvoj posebnoga etničkog iden­titeta jednoga dijela srednjovjekovnoga bosanskog stano­vništva zato što se islam “dovoljno” razlikovao od posto­jećih kršćanskih identiteta u Bosni da iz jedne krajnje di­stinktivne nove vjerske zajednice osigura razvoj nove etni­čke zajednice. Tek se islamizacijom jedan dio srednjovje­kovnoga bosanskog stanovništva pretvorio u “signifikan­tnoga drugog” (Tejlor, 2003, 41. i d.), koji je prema katoli­čkoj i pravoslavnoj zajednici mogao graditi svoj “partiku­larni identitet” i prema kojemu su te zajednice mogle do­datno diferencirati svoje partikularne identitete.

Eksplici­tno se tvrdi ili implicitno sugerira da bi katolici i pra­voslavci, odnosno Hrvati i Srbi, “razgradili” bosanski identitet, a time i bosansku državu da nije bilo islami­zacije i muslimana. Takva su hipotetska mišljenja znan­stveno legitimna, ali nisu uvjerljivo argumentirana, među ostalim i zato što društvene i političke procese objašnja­vaju izvan respektivnoga prvijesnog konteksta ili iz kasnije povijesne perspektive. Jednako je, naime, znanstveno legitimna petpostavka da bi se bosanski katolici i pravoslavci ponašali drugačije u samostalnoj srednjovjekovnoj bosanskoj državi nego što se se ponašali u Bosni pod vlašću islamske teokratske sile u zemlji koja je "proizvela" povlaštenu suparničku zajednicu sa zasebnim vjerskim i kulturnim identitetom. Potonje stajalište “skriveno” je u tumačenju bosanske povijesti koje se zasniva na postavci o radikalnom prekidu kontinuiteta u razvoju bosanske države i bosanskog društva do kojega je došlo padom Bosne pod osmansku vlast.

Mit o kontinuitetu između bogumilstva i islama u Bosni prekriva zapravo “oštar duhovni, politički i civilizacijski diskonituitet između osmanske epohe i bosanskog sredjovjekovlja (Džaja, 1999, 249). U osmanskoj epohi razorene su tri glavne srednjovjekovne bosanske institucije – bosansko kraljevstvo, bosanska crkva i bosansko plemstvo – a opstala je samo bosanska franjevačka provincija (23. i d.). Upravo je u osmanskoj epohi uvelike “razorena podloga za zajednički politički identitet bosanskog stanovništva” (223).

Prestrukturirano bosansko pučanstvo dodatno se heterogeniziralo i počelo orijentirati prema vanjskim vjerskim i političkim središtima.

Četiri stoljeća orijentalizacije pretvorila su tri stoljeća okcidentalizacije u “slabe ostatke i nečitljive fragmente...” (249), koji nisu bili dostatni da se izgradi jedinstveni identitet bosan­skog stanovništva.

Tezi o diskontinuitetu suprotstavlja se protuteza o konti­nuitetu bosanske povijesti. Tvrdi se da diskontinuitet na državnoj razini nije značio i diskontinuitet na razini druš­tva i društvenosti: “Srednjovjekovna bosanska država... nije se mogla održati pred organizovanijom Osmanskom drža­vom, ali srednjovjekovna Bosna kao društvo, kao društve­na zajednica, čiju snagu čine sadržaji njezinog društvenog bića, tradicija, običaji, jezik, kultura, nastavlja da živi unu­tar osmanske državne organizacije...” (Đozić, 2003, 86). Istodobno se pak navodi mnoštvo argumenata koji opovr­gavaju tu postavku, te pokazuju da pad Bosne pod osman­sku vlast nije značio samo kraj srednjovjekovne...

__________

21 Protivnici “bogumilizacije” bošnjačke etnogenze prokazuju takva stajališta kao puki mit. S. M. Džaja (1999, 27, 40, 257. i d.) tvrdi da su osmanski po­pisi poreznih obveznika (defteri) iz 15. i 16. stoljeća registrirali kristjane “više kao nestalu veličinu nego kao povijesnu snagu... Broj osmanskih podani­ka, ubilježenih u deftere kao ‘krstjani’ dostiže jedva 120 do 130 kućanstava”. Crkva bosanska doživjela je “svoj rasap prije propasti kraljevstva”, a bosan­sko je bogumilstvo u doba pada Bosne “već bilo splasnulo na sporedan i beznačajan fenomen bosanske povijesti” (v. i Ćirković, 1964, 319). N. Malcolm (1995, 55-56) tvrdi da je suvremena znanost “temeljito pobila tvrdnju da se islamizacija Bosne pretežito sastojala od masovnog prevjeravanja članova Crkve bosanske... Stoga se čini da se vrijeme kad su Turci preuzeli vlast, Crkva bosanska već bila raspala i stvarno ugasila. U otomanskim katastarskim knjigama u Bosni za 15. i 16. stoljeće... navedena su dva-tri čitava sela kao kristian, ali je njihov ukupan broj neznatan; u svom tom razdoblju pojavljuje se manje od 700 takvih pojedinaca”. Vjerodostojnost tih podataka zasniva se na tome što u osmanskom carstvu stanovništvo bilo sustavno oporezova­no: “...Osmanlije su bili najbolji knjigovođe u istoriji Srednjeg istoka. Poreski propisi su bili detaljno opisani u katastarskim knjigama koje su obuhvata­le stanovništvo, domaćinstva, imovinu i druge izvore poreza” (Espozito, 2002, 407). F. Fernández-Armesto (1997, 204) napominje kako se često tvrdi da je islam dobio mnogo obraćenika u Bosni jer je ona bila uporište bogumilstva; tu postavku dovodi u pitanje činjenica da su “i Albanci, koji su se isticali čvrstim katoličanstvom, također u velikom broju prelazili na islam kad su ih pokorili Turci. Kao sljedbenici islama u Osmanlijskom Carstvu, muslima­ni u Bosni i Hercegovini bili su pošteđeni danka u krvi (deverşime), plaćali su manje poreza te imali veću samoupravu od svojih kršćanskih i židovskih susjeda”. Te stavove N. Duraković (1993, 25, 21) pripisuje zlonamjernoj “bulumenti učenjaka koji su tvrdili i tvrde da su bogumili već nestali s dolaskom Turaka...”, “dvorskim kamarilama, unajmljenim ‘naučnicima’ i kvazinacionalističkim trabantima”, koji se vode “strašću, nipodaštavanjem, diskvalifikaci­jom i falsifikatima razne vrste”.



... bosan­ske države nego i zamjenu gotovo svih institucija pre­dosmanskoga srednjovjekovnog bosanskog društva novim tipom društva i novim obrascima društveno­sti. Nova je vlast uvela u Bosnu timarski sustav kao novi privredni sustav i vakufski sustav kao novi socijalni sustav; promijenila je socijalnu strukturu i stvorila čaršiju kao “au­tentičnu društvenu grupu bošnjačkog društva”; promijeni­la je arhitektonski izgled zemlje izgradnjom novog tipa gra­dova, mostova, bogomolja i drugih objekata; uspostavila je nove obrasce društvenih odnosa među ljudima pomoću in­stitucije komšiluka kao tipične “mikrozajednice” i izgradila novu kulturu stanovanja; uspostavila novi školski sustav i donijela novu umjetnost uopće, uključujućo i novu “znako­vnu umjetnost” kao način simboličnog obilježavanja zaje­dnice i njezinih pripadnika; uvela je arapsko pismo i pota­knula nastanak alhamijado književnosti na tom pismu, kao i književnosti na turskome i perzijskom jeziku, te uvela sto­tine novih turskih riječi koje su uvelike promijenile rječnik bosanskog stanovništva; izgradila je novu glazbenu umje­tnost sa sevdalinkom kao “umjetničkim izrazom društve­nih odnosa u bošnjačkoj gradskoj sredini”, u kojoj je “sedi­mentiran sinkretizam bosanskog i orijentalnog”; izgradila je i nametnula posve nove pučke običaje i novi, potpuno sa­kralizirani način svakidašnjeg života (Đozić, 2003, 116-119. i d., 124. i d., 182. i d.). Ukratko, promijenjene su se gotovo sve zatečene društvene strukture, tipovi društvenih odno­sa i obrasci društvenosti.

Rezultat islamizacije pod osman­skom vlašću sažimlje se ovako: “Islam nije samo i isključivo duhovnost, već nerazdvojni dio ukupnosti ljudskog življe­nja... Sve dimenzije života bošnjačke zajednice, nacional­ne, ekonomske, etničke, običajne, kulturne i vjerske temelj­no su određene islamom”, pa je islam utjecao na “ukupnu društvenu organizaciju života” (115, 116). U Bosni je pod osmanskom vlašću “nastalo i oblikovalo se po formi i sadr­žaju jedno jedinstveno muslimansko društvo, jedna zaje­dnica pored drugih zajednica (pravoslavne, katoličke i je­vrejske). Bosansko muslimansko društvo se oformilo kao specifičan vid društva koje je u jednu cjelinu povezivala za­jednička vjera islam i zajednička privrženost osmanskoj muslimanskoj državi, čijim su posredstvom Bosanci posta­li Muslimani i na taj način tijesno povezivali svoju sudbinu sa tom državom” (Sućeska, 1974, 488).

Izrijekom se, da­kle, tvrdi da se pod osmanskom vlašću srednjovjeko­vno bosansko društvo raspalo ili segmentiralo na za­sebna vjerska društva, pa se o njemu više nije moglo govoriti kao o jedinstvenoj cjelini. Nije stoga jasno kako se onda može govoriti o neprekinutome konti­nuitetu u povijesnom razvoju između predosmansko­ga i osmanskoga srednjovjekovnog društva u Bosni? Tako se može govoriti samo ako se društvo shvati kao pri­rodna zajednica ljudi koji nastanjuju neko zemljopisno po­dručje, a društveni se kontinuitet svede na “biološko traja­nje traja­nje” na nekom prostoru.

Tvrdi se, nadalje, da promjena vjerskog identiteta nije zna­čila i promjenu etničkog identiteta. Taj iskaz implicira stav kako je u trenutku pada Bosne pod osmansku vlast u njoj ži­vjela konstitutirana etnička zajednica. Srednjovjekovni bo­sanski narod, “dobre Bošnjane”, u etničkom smislu činili su oni koji “govore bosanskim jezikom i pišu svojim pismom bosančicom. Bosna i njezin narod imaju vjeru bosansku, potpuno različitu od vjera drugih naroda, i svoju Crkvu bo­sansku i svoje vladare – banove i kraljeve i svoju vlastelu” (Đozić, 2003, 95-96). Kako su konstitutivni elementi sre­dnjovjekovnoga bosanskog naroda bili bosanski jezik, bo­sansko pismo, bosanska vjera, bosanska crkva i bosanski vladari, to bosanski katolici i pravoslavci nisu mogli pripa­dati srednjovjekovnome bosanskom narodu jer nisu imali glavna konstitutivna obilježja bosanskog naroda: nisu bili pripadnici bosanske vjere i Crkve bosanske. Bosanski se narod, historijski retrospektivno, definira tako da se može prikazati kao etnički supstrat iz kojega se razvi­la današnja bošnjačka nacija. Nije, doduše, jasno kako je taj povijesni proces etničke konstitucije tekao nakon što je tako definirani bosanski narod nasilno izgubio gotovo sva svoja konstitutivna etnička obilježja ili ih se dragovolj­no odrekao. Ovaj “fragment” ilustrira razlike u shvaćanji­ma povijesti Bosne, koje su institucionalizirane u obrazo­vnim sustavima u kojima nastaju društvene i političke eli­te. Mnogi su skloni uvjerenju da različiti doživljaji povijesti proizvode i različite odnose prema sadašnjosti.

Renesansu je spasio Matija Korvin (organizirani rani apsolutist s periferije) kad je spriječio otomansku invaziju Italije, bilo je blizu tome da društvena povijest ode u drugom smjeru jer teško bi se razjedinjena Italija uspjela obraniti sama. Naravno, talijanski vlastodršci se nisu odužili, doduše ni Matija baš nije učinio što je mogao u Bosni. Krivi su Habsburgovci jer mu nisu dali mira u Hrvatskoj i Ugarskoj, tj. htjeli su i te zemlje za sebe, a kad su ih dobili nisu ih znali ni htjeli obraniti.

Vratio se autor teme nazad.

memberlist.php?mode=viewprofile&u=7695

1950. godina, komunisti im silom skidaju feredže.
Četnici u WWII su imali velikih problema da skuže jel pod ovom odjećom muškarac ili žena.