Selo nije srpsko, već većinski mađarsko. Nisam Bosanac, već Ličanin.[/quote]

Samo ponovi za mnom u pisanom obliku:

alah je sotona a muhamed je lažni prorok i pedofilno smeće.

I: bio je ofsajd protiv Nigerije...

Svaki novi forumaš mora proći kroz “ćebovanje”, ne zamjeri.

Neka vrsta inicijacije.

Nemamo takvo sjećanje. Ništa protiv toga ali nešto bi u običajima Prečana ostalo ako ništa sicanje i tetovitanje ali nemamo ni to. Obilježavanje 1 novembra kao dana mrtvih nemamo ni to. Imamo neke hrišćanske običaje koji su različiti od pravoslavnih u Srbiji a i različiti od katolika u Bosni. Posebna subkultura stvorena. Po predanju doseljeni iz CG,Hercegovina,manji broj Dalmacija,još manji broj od Skadra a najmanji iz Srbije,Makedonije i Kosova.

A što misliš zašto ste ga potisnuli?

Čua san da Zeničani ne kažedu Zen'ca, nego Zeniica, ka' da je umanjenica od Zenija.

Upravo to.
Gre govorit ekavicon ali mu pobignedu ikavski oblici iz hrvatskeg standarda.

Uz to, u strukturi ričenice Srbi nikako...prisičedu.
Drugo, Srbin ne bi ovoliko izdrža bit fin i s podložnin pristupon.

Ne vjerujem da smo išta potiskivali. Mi više držimo do običaja nego do "Oče naš". Više smo od običajnih pravila. Meni se sviđa tetoviranje kod katolkinja srednje Bosne. Nažalost to kod nas nema. Negdje slično na Balkanu ima kod Cincara u Makedoniji. Izuzetak su kod nekih starih generacija Srba mogla su se naći imena tip Anto a kod Hrvata je Ante ili Stjepan ali ta su se imena davala gdje su Srbi i Hrvati geografski graničili.
Meni se sviđaju stara hrvatska imena,ne ova novija koja su pod uticajem frankofonije i latinizma.

Da, sad smo sretni.

Anto je ime kod Hrvata i prije i danas samo je češče u Bosni Ante je više Dalmacija,Hercegovina,Lika. Isto i sa Stipe i Stipo. Stipe i Stipo je kod ikavaca u BiH a Stjepan kod ijekavaca. U Neumu nema Stipe i Stipo samo Stjepan. Anto i Stjepan/Šćepan je bilo često ime u Crnoj Gori do ww2. Ime Stefan se tek krenulo davati u Crnoj Gori u zadnjih 50 godina.

Ante je kod Hrvata bilo dodatno popularno zbog fratara koji su uveli štovanje Sv. Antuna Padovanskog.
Sv. Antun Pustinjak (iz Egipta) je svetac i u pravoslavnoj crkvi, tako da je "Antonije" normalno srpsko pravoslavno ime. Pretpostavljam da se smanjeno koristi nakon polovine 20. stoljeća zbog asocijacije na Pavelića.

Zbog čega su onda prestali davati Stjepan/Šćepan a počeli Stefan?

To je realno isto ime, da nisu nekakva jezična pravila po kojima je za matičara Stefan po srpskohrvatskom standardu, a Šćepan nije? Ili su roditelji mislili da je Stefan urbano i kul, a Šćepan nepismeno i stočarski?

Nisam ni rekao da Stjepan i Stefan nisu isto ime. OK Šćepan zvuči seljački. No Stjepan ne. Zašto su školu u Budvi koja se zvala Stjepan Mitrov Ljubiša promjenili u Stefan Mitrov Ljubiša?

Ne znam što je njima u glavi, vjerojatno je nadobudnima Stjepan zvučalo previše hrvatski.

Sličan je primjer Stjepana Filipovića, to je onaj poznati partizan s fotografije smaknuća u Valjevu, kojeg Srbi zovu narodni heroj Stevan ili Steva Filipović

Vidi se razlika između srba i hrvata, pogotovo na očima.

Ne govorim tu o ljepoti, koja je opet i individualna kategorija, neka žena je tebi lijepa, nekom drugom je ništa posebno.
Govorim prije svega o tom genetskom faktoru koji zrači kroz pogled.


Evo par slika uhvaćenih u gesti, dakle nitko od trojice se nije namještao za slikanje.

Odmah na pocetku “Ej kad se zeni Srpski Car Stjepane”

Ovo je bas stara pjesma

Svi Srbi manje više drže do običaja, retko koji zna hrišćansku teologiju i zašto je uopšte pravoslavac. Ovo za tetoviranje ne znam najbolje, ali kontam da je slično onome što su Pikti sa Britanskih ostrva činili. Gomila imena se danas ne koriste jer kako kome zvuče, čudna selekcija. Previše seljački i divlje kao.

>Meni se sviđaju stara hrvatska imena,ne ova novija koja su pod uticajem frankofonije i latinizma.
Zavisi od jezika do jezika i akcenta u čitavoj Evropi što se tiče Biblijskih imena.

Zvaćemo ga "Ej kad se ženiš Srpski care Stivene". Inače koje je ime paralela srpskom Dušanu?

Tetoviranje žena je posljedica turske okupacije, moje obje babe rođene (između 1920-1930)su imale tetoviranje ruke sa Križevima, ali recimo ni moja mater ni tetke nemaju više.

Zato što se zapravo ne nalazite na tom kontinentu.

Srbija je zapravo zapadni istureni dio biznatsko-pravoslavne civilizacije, koja iako ima iste korijene, nije isto što i zapadno-kršćansko-prosvijetiteljska civilizacija.

Isto važi i za Rumunje, Bugare i Grke, ali oni malo bolje "sjede na dvije stolice" izigravajući prozapadno pravoslavlje, dok Srbe jako opterećuje relativno nedavni sukob sa Zapadom i činjenica da ste sve svjetske ratove i bar dio hladnog rata proveli na ruskoj strani, pa ste previše mentalno u istoku za svoju geografsku poziciju.

Na to ti je odgovorio Vuk u Kovčežiću u "Srbi svi svuda", gde objašnjava zašto je Muslimanima teško preko jezika da prevale Srbima da su - Srbi, pa ih nazivaju vlasima. Razlog je u tome što se još tada Muslimani više osećali Srbima, više su se osećali srpskim plemstvom od rajetine koju su onda okrštavali "vlasima" (čitaj "seljoberima").

E, sad, na kom se nivou ovo analoški podudara sa tezama našeg uvodničara? Na psihološkom planu, Srbi se osećaju dovoljno kulturološki, nacionalno-istorijski i duhovno snažni da ne moraju voditi računa o svakoj reči u svom jeziku. (Za ovo su pradigmatičan primer Rusi, koji, za tajnu npr. dan danas kažu "segret".) S druge strane, Hrvati, koji od 1892. koriste standardni jezik Vuka Karadžića, neprestano pokušavaju arhaizacijom, kalkiranjem i neologizmina da povećaju fond razlika između varijanti tog standarda da bi mogli da prikažu pred svetom cifru koja se u praksi smatra dovoljnom za lingvistički kriterijum po čemu je nešto u odnosu na nešto drugo - "lingvistički drugi jezik", a to je razlika od 30% vokabulara.

Dakle, taj hrvatski jezički purizam nije uzrokovan moralno čistim i iskrenim pobudama, iz ljubavi prema lepoti i čistoti jezika i izraza, već je zbog političko pragmatičnih-ciljeva, ponajpre da bi se na identitetskom planu učvrstila hrvatska nacionalna ideja, za koju se u praksi pokazalo da se temelji jedino na antisrpstvu i ničem više, ničem afirmativnom, samo na "negaciji onog drugog".

Dobar primer ove ironije su turcizmi u hrvatskoj varijanti srpskog jezika koji se tu neguju kao suvo zlato zato što se u srpskoj varijanti ne koriste često, npr. kefa za četku, tava za tepsiju, dućan za prodavnicu, pirjanje za dinstanje, kajdanka za notnu svesku, deva za kamilu, kat za sprat i slično.

Prema tome, vidimo da cilj nije purizam, već stvaranje razlika u odnosu na srpsku varijantu Vukovog standardnog jezika (u obe standardne varijante sa istočnohercegovačkom srpskom dijalekatskom osnovom).

Mogli bismo listi ovih hrvatskih nepristojnih težnji proširiti sa osvrtom da su tokom devedesetih iz budžeta Republike Hrvatske Tuđmanove vlade izdvajale milione na plaćanje slavista na inostranim katedrama za slavistiku kako bi samo potpisali (primer je Leopold Auburger kojem su u knjizi na nemačkom našli greške u nemačkom jeziku) već gotove knjige u kojima se daje hrvatska nacionalistička i pseudonaučna verzija istorije hrvatskog jezika i književnosti. Naravno, knjige su pisane i prevođene na strane jezike u Zagrebu, a pisali su ih Katičić i Grčević za dobre honorare. To se danas zna.

Sve u svemu - koji je rezultat toga? Nema rezultata. Hrvati i dalje govore srpskim standardnim jezikom koji im je nametnuo ukazom Kuen Hedervari 1892. i za koji je Maretić napsiao gramatiku (1892), a Broz i Iveković rečnik (1892). Ovi ljudi u predgovoru rečnika pišu da su na korpusu Daničića i Đorđevića pisali rečnik i da bi se mogao zvati i srpski rečnik.

Eto, ukrtatko: ne možeš jesti hranu na pogešnu stranu.

Vidi se da nisi u kontaktu s hrvatskim jezikom.

Kefa nitko ne govori, tava i tepsija su dvije različite stvari, kažemo dućan kolokvijalno ili prodavaonica, kat Srbi koriste isto za prikazivanje razina, ali u znanstvenom području dok Hrvati to koriste u svakodnevnom govoru, pirjanje, kajdanka i deva su normalni izrazi koji mi zvuče puno prirodnije od svega nabrojanog u srpskom standardu.

Iskreno, hrvatski jezik mi zvuči puno prestižnije i sofisticiranije od istočnih varijanti koje su nekako jeftine i pazarske.

To se vidi u priljevu fonda riječi u srpski standard iz zagrebačke redakcije od kišobrana, sladoleda do izleta i SUgrađanina i SUvozača.

Ovako svojatati jezik kojem su Hrvati dali bazu književnosti koju nepismeni Srbi jednostavno nemaju i toliki opsežni fond riječi je poražavajuće za jedan pokušaj srpske nacije.

Doduše, vama je uvjetovano biti heterogena masa jer ste sastavljeni od svega pravoslavnog što je došlo pod istu čizmu u kritičnom razdoblju, to se očituje u jeziku ili nedostatku uniformiranosti istog. To je predodređeno da kupi tuđe i nema jednu glavu.

Narod sastavljen od Bugara na jugu i Vlaha na sjeverozapadu sve pod stotinama godina turske vlasti koja im je pogodovala u brojnosti i ekspanziji prema sjeverozapadu, ne može nikako parirati čišćem ekstraktu koji je u najbolju ruku žrtvovao dobar dio svog populacijskih bazena, a ne inkorporirao.

Crkva je preimenovana u srpsku ne tako davno. I jebe vas što niste pokupili kajmak populacije u svojoj genezi nacije prije nekih dvjesto godina, a to su današnji Hrvati.

Meni bi bilo frustrirajuće imati uspješnijeg, boljeg brata. Vas će osjećaj manje vrijednosti pratiti do groba.

Tijekom stvaranja njihovog suvremenog književnog jezika, Srbi su jednostavno išli linijom manjeg otpora-pokupili su strane riječi od nemila do nedraga da bi ih onda predstavili kao originalno "srpske".

I to nešto govori.

Tursci o jeziku i kulturi.