Glazbeniče završili smo priču o ovome , zaista si smešan.

Ovo je tema o jeziku i ja sam stavio fra Kačića da pominje reč "bre" i to je sve.

Ali kad smo kod toga već jel deseteračka poezija srpska ili hrvatska , ili kojim slučajem slovinska tj.hrvatska?!

Jel možda zajednička?!

Gde je nastala i ko su joj nosioci?!

Ovo pitam jer je to uz starije bugarštice jedini izričaj naroda sa ovih prostora sve tri vere.

A što se tiče bugarštica , Hektorović je takođe pominje slovinski u Ribanju , a tematika i način pevanja su vrlo poznati , tako da mogao bi da se smiriš i pomiriš sa time da nazivlje "slovinski" označa i vas i nas , i to je jasno kao dan , a to što nekome takva istina neodgovara ja mu ne mogu pomoći da prenebregne mržnju i svoj novokomponovani nacionalni osećaj koji u svom temelju znači odbacivanje i izostavljanje svega onoga što su stariji pisci mislili i zapisivali.
Znači i ti sa kao Mirv 'ladno pišaš po grobu svojih pisaca i smatraš ih budalama ili jednostavno tumačiš njihove navode na lažni način.

Jel nazivlje iliriski takođe sinonim samo za hrvatski??!!

Nema tu ovisi ili ne ovisi , jel ilirski sinonim samo za hrvatski li ne?!

Znači kao po pitanju slovinskog neko je ispao budala ili zaverenik tipa fra Kačić i na pogrešan način stavio da neke druge narodi naziva slovinskima , trebao je po pravdi boga samo Hrvate smatrati slovinima tj.da govore slovinskim jezikom.

Nema tu sad selektivno ovako ili onako , daj budi dosledan.

U ovom je razdoblju hrvatski jezik postao i jezikom kojeg se izučavalo na sveučilištima i to odlukom samih papa. Hrvatski se izabralo zbog legende o hrvatskoj braći Čehu, Lehu i Mehu, a uzelo ga se kao zajednički jezik na kojem će se objavljivati crkvene knjige za slavenske narode. To je bilo u sklopu programa katoličke obnove. Time se hrvatski potvrdio da je bio jezikom visoke kulture i znanosti, na istoj razini kao jezici koje je Katolička Crkva u to doba smatrala najvažnijim svjetskim jezicima za proučavanje Biblije i crkvenih znanosti. Radilo se o dekretima koje je izdao Zbor za širenje vjere u ime papa. Prvi je iz 1622., u ime pape Grgura XV., u kojem se zapovijeda svim visokim crkvenim školama na području Mletačke Republike osnovati katedre za arapski i ilirski jezik. U dekretu iz 1623. kojeg je izdao u ime pape Urbana VIII., zapovijedilo se neka se na svih crkvenim školama i crkvenim sveučilištima uz hebrejski, pučki i klasični grčki, kaldejski (aramejski) i arapski uči također i ilirski jezik. Presuda vrhovnog crkvenog suda, Svete Rote od 10. prosinca 1655. je riješila sve dvojbe oko toga na što se pojam "ilirski" odnosi: Ilirik su Dalmacija, uža Hrvatska, Bosna i Hercegovina te Slavonija i time je obilježila etnički prostor hrvatskog naroda.

Naziv slovinski označava vas kao dio nas, kod Kačića. Bliski ste nam kao Aleksandar Veliki, Karavlah (Vlasi) i Karabogdan (Moldavci).

Znam da ti je teško podnijeti Kačićeve stihove, ali jedino što ti mogu preporučiti je: "Čitaj ih, čitaj! Pažljivo, pažljivo"!

Pročitao sam cijeli Razgovor ugodni naroda slovinskoga, znam sve o benediktincu Mavru Orbiniju, dominikancu Vinku Pribojeviću i franjevcu Filipu Grabovcu i svi su oni na ovaj ili onaj način radili na podizanju hrvatskog samopoštovanja, a za srpstvo nisu napravili ništa.

Sva njihova tradicija je naša, hrvatska.

Sam si rekao da je Pero Budmani, jednokratni Srbin kako kaže dr. Nikola Tolja, izmislio naziv srpskohrvatski, a da se pri izgradnji toga srpskohrvatskog služio Šulekovim Rječnikom hrvatskog jezika.

Dakle, sve prvotno je hrvatsko, pa tako i Ruđer Bošković, a u vezi s njim je srpski samo lopovluk - Borisa Tadića.

U odluci Svete Rote od 10. prosinca 1655. stoji: "Pošto su
marljivo odvagnuli riječi i misao najvišega svećenika, došli su do
zaključka da se pod ilirskom pokrajinom u istinitom i pravom smislu
razumije Dalmacija, koje su dijelovi Hrvatska, Bosna i Slavonija, a
sasvim su isključene Koruška, Štajerska i Kranjska."

U besprizivnoj odluci od 24. travnja 1656. suci kažu: "Kažemo,
izričemo, presuđujemo, određujemo i očitujemo da istinska i prava
zemlja ilirske nacije prema Buli i misli spomenutog Siksta V. bila je i
jest i treba se razumjeti Dalmacija ili Ilirik, kojemu su dijelovi
Hrvatska, Bosna i Slavonija, isključivši posve Korušku, Štajersku i
Kranjsku, i samo se oni koji potječu iz spomenutih četiriju zemalja
Dalmacije, Hrvatske, Bosne i Slavonije mogu pripustiti kako
kanonikatu i crkvenim dobrima iste zborne crkve sv. Jeronima (...)
tako i gostinjcu i Kongregaciji istog sv. Jeronima (...}. Tako izrekoh
ja, Jeronim Priuli, sudac Svete Rote."

Bratovština je 1659. dala izraditi zemljopisnu kartu "ilirskih"
pokrajina, koja se danas čuva u Sv. Jeronimu. Na zgradi Instituta
otisnuti su grbovi: Hrvatske, Slavonije, Bosne, Dalmacije i Istre.

Jednako su u njegovo okrilje bili primani Dalmatinci i Srijemci, Međimurci i
Bosanci, Slavonci i Hercegovci, Istrani i Kotorani, pod nazivom "Iliraca"
ili "Skjavona", koji su istovjetni s pojmom Hrvata u povijesnom, jezičnom, političkom i etnografskom pogledu.

Danas na Papinski hrvatski
zavod sv. Jeronima ima pravo dvadeset biskupija: Zagreb, Đakovo,Križevci, Varaždin, Požega, Rijeka, Poreč-Pula, Krk, Gospić, Zadar, Split, Šibenik, Hvar, Dubrovnik, Kotor, Bar, Trebinje, Mostar-Duvno, Sarajevo, Banja Luka.

ne može, isprepletanost hrvatskog i ilirskog kao sinonima seže duboko u povijest kao što se može primjetiti iz priloženog.

Ovde sve ignoranti i lažovi.

Ja stavim najstarije pominjanje nečeg "ilirskog" on se pravi mutav 'ladno.

Jel srpski kralj Stefan Dečanski najidealniji kralj svih Hrvata ili nije?!

Prosto da čovek ne veruje , 'ladno me laže pored zdravih očiju i mozga.

oko 90% svih izvora koji spominju ilirski jezik, narod ili Ilirik su isključivo sinonimi za hrvatski, Hrvate i Hrvatsku. priča je zapravo bespredmetna.

JEZIK, LINGVISTIKA I POLITIKA - ILIRSKI ILITI SLOVINSKI JEZIK

Tekst iz knjige povjesničara Mate Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu 2000., iako obrađuje tematiku ilirskoga ili slovinskoga naziva za hrvatski jezik-pa bi odgovaralo njegovo postavljanje na stranicu posvećenu toj temi- ipak smo radije stavili na ovu, «publicističku» stranicu jer po pristupu i argumentaciji pripada polemičkim radovima- a još više po arhivarskom pristupu, sličnom onomu Vatroslava Murvara.

HRVATSKO IME U PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI

U prošlosti se hrvatsko ime skriva i pod slavenskim imenom. Godine 599. papa Grgur I. Veliki spominje Slavene, koji preko Istre prodiru u Italiju. Barem dio tih tobožnjih Slavena, kako misli Marko Vego, bili su Hrvati već od prije naseljeni u Istri. U povelji Petra Krešimira IV. iz godine 1060. hrvatski se jezik naziva slavonskim (Rački, Doc. 73.), a u povelji iz godine 1070. slavenski (Rački, Doc. 88.). I u povelji kralja Zvonimira iz godine 1087. hrvatski jezik naziva se slavonski. Sa sigurnošću možemo reći, da to ide na dušu romansko-dalmatinskim prepisivačima tih povelja. Zamjena hrvatskoga imena sa slavenskim će učestati, kad po pravu nasljedstva na hrvatsko prijestolje stupi ugarski vladar. Ivo Goldstein smatra (Oko br. 461, Zagreb 16.-30.XI.1989., 4.), da tim činom Hrvatska nije izgubila svoju samostalnost niti je nestalo Hrvatskoga kraljevstva, promijenio se samo vladar. Engleska je ostala Engleska i kada joj se godine 1066. za vladara nametnuo normandijski grof William Osvajač, a nije prestala opstojati ni kada je na englesko prijestolje zasjela francuska dinastija Plantagenet. Nu bez obzira na ovo Goldsteinovo utemeljeno mišljenje, smrt posljednjega kralja hrvatske krvi Petra na gori Gvozdu (današnja Petrova gora) za Hrvata je bolni događaj duboko urezan u narodno pamćenje. Stoga nas je u dubini srca zapeklo i zaboljelo nedavno (1990.) nasilničko gaženje i oskvrnjenje hrvatskoga državnoga i narodnoga vrhovništva na toj istoj nama Hrvatima svetoj Petrovoj gori, gdje su sa umjesto hrvatskih zastava vijali tuđi barjaci, a umjesto hrvatskih simbola isticale osvajačke naprijateljske kokarde.

S jedne strane Mletčani, a s druge strane Otomansko carstvo i sve ono što je to carstvo s istoka sa sobom donijelo presudno je utjecalo na to, da se Hrvatska počela drobiti na dijelove i da su se ti dijelovi osamljivali i zatvarali u sebe. Hrvatska je od tada krvarila rastočena na otoke, kako bi rekao pjesnik Aldo Gladić. Posljedica toga je i to, da se hrvatski jezik počeo nazivati pokrajinskim imenima: dalmatinski, slavonski, bosanski, hercegovački, dubrovački, naš. Pod tuđim utjecajima i sami su Hrvati počeli nazivati svoj jezik slovinskim (Lingua slavonica), a od kulturnopovijesnoga razdoblja i ilirskim. Pod tim su nazivima, kao i pod pokrajinskim koje naprijed spomenusmo, Hrvati razumijevali isključivo svoj hrvatski jezik. Za to ima mnoštvo potvrda, od kojih navodimo samo neke. U jednoj ispravi iz Krka godine 1504. kaže se: “,...corvato cioe shiavon (hrvatski to jest slovinski)...corvatinus sive corvatus (hrvaćanski ili hrvatski)... natione corvatus (podrijetlom Hrvat) Marko Japundžić objavio je bilješku Rafaela Levakovića (1597.?-1649.) na jednom glagoljskom časoslovu iz godine 1465. u kojoj se kaže: “Časoslov... jezikom slavenskim na uporabu Hrvatske”. Splitski nadbiskup Sforza Ponzoni godine 1620. u svojim župničkim uredbama piše: “klobučić mali po način dalmatinski ali harvacki”. Njegov nasljednik Stjepan Cosmi (Cosmus) proglašuje nove župničke uredbe godine 1688. na latinskom i hrvatskom jeziku i svugdje izraz illyricus prevodi s hrvatski (Clero Illyrico — klera harvaskoga; idiomo Illyrico —harvaskoga izgovora). Zadarski kanonik Ivan Tanzlinger-Zanotić (1651.- 1705.) svoj rukopisni rječnik talijansko-hrvatsko-latinski posvećuje “hrvatskoj slovinskoj mladosti”; na rječniku je radio 25 godina, da bi protumačio riječi “od talijanskoga jezika u naš hrvatski slovinski jezik” (S. Ježić, Hrvatska književnost, Zagreb 1944., 53.). Lexicon latinum isusovca A. Jambrešića iz godine 1742. ima dodatak: “Index Illyrico sive croatico — latinus”. Fra Lovro Sitović Ljubušak svoju je “Pismu od pakla” (Mletci 1727.) složio u Harvatski jezik, a u latinskom predgovoru zove taj jezik illiricum idioma. Hrvatski politički mučenik fra Filip Grabovac iz Vrlike u svom djelu “Cvit razgovora naroda iliričkoga ali arvackoga (Mletci 1749.) napisao je: “U Dalmaciji. . .se i jezik zva, kakonoti ilirički, pak slovinski, potomtoga arvacki i evo i danas. Tri su imena a jedan je isti jezik.” Dubrovački franjevac Joakim Stulli (Stulić) u svom znamenitu djelu Lexicon latino-italico-illyricum, izdanu godine 1801. u Budimu, ovako tumači riječ illyrice: “Slovinski, harvatski, hrovatski, horvatski”.

Iako je iz ovih primjera više nego jasno, da se pod iliričkim, slovinskim, slavenskim, dalmatinskim i drugim umjetnim i pokrajinskim nazivima ima razumijevati samo hrvatski jezik, ipak su ti nazivi potaknuli neke, da hrvatska djela svojataju za sebe. Prisvajali su nam i još uvijek nam prisvajaju dubrovačku književnost. I ne samo nju. Do polovice XIX. st. srpski pisci prevode hrvatska djela pisana slovinskim ili ilirskim jezikom na srpski jezik, ali tako da ime pisca izostavljaju ili djela prisvajaju sebi. Neki Georgij Mihajlović godine 1803. izdaje u Budimu djelo “Aždaja sedmoglava” Vida Došena “s dalmatinskoga jezika na slaveno-serbskij prečistjeno”, izostavivši ime pisca (I. Kukuljević, Bibliografija hrvatska I, Zagreb 1860., br. 361, 34.). Jefto Popović posrbio je i ćirilicom izdao u Budimu “Osmana” Ivana F. Gundulića, ali pod svojim vlastitim imenom (S. Novaković, Srpska bibliografija za noviju književnost, Beograd 1869., 143.) Vuk S. Karadžić, za koga su Srbi svi i svuda, ipak je u Predslovlju svoje Narodne srbske pesnarice (Beč 1815.) nehotimice priznao, da je hercegovački jezik (narječje) isto što i hrvatski jezik: “Pesne su ove. . .jedne štampane po Hercegovačkom dijalektu, a druge po Sremačkom..., da sam sve pečatao Hercegovački (n. p. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti, i dr.), onda bi rekli Sremci (Vuk ovdje misli na srijemske Srbe, koji su se koncem XVII. st. preselili iz Raške u Srijem i Vojvodinu — nap. m.): pa šta ovaj nama sad nameće Horvatskij jezik". Hrvati su svoj ilirički (hrvatski) jezik smatrali različitim od srpskoga. Ivan Ambrozović iz Sombora tiskao je godine 1808. u Pešti “Proričje i narečenja, sa srbskog jezika na ilirički privedena, nadopunjena i složena”.

U stoljećima stradanja i patnji, silom razdrobljen i obespravljen, da izbjegne progone i tamnice, hrvatski narod mora prikrivati međusobnu svezu izmedu dijelova istoga hrvatskoga naroda kojima gospodare Turci i Mletčani. Zbog pokrajinske pocjepkanosti i političkih nedaća hrvatski pisci zovu svoj jezik slovinski, ilirski, dalmatinski, dubrovački, bosanski, hercegovački, slavonski. Nazivaju ga još i naški (mi, naši, našinci) i ljudski, a svoj hrvatski narod naš narod (natione nostra) i ljudski narod. Marko Marulić u svoj Juditi svjedoči, da je naški isto što i hrvatski: u naslovu kaže, da je knjiga “u versih hrvacki složena”, a u predgovoru, daje “stumačena našim jezikom”. Nu i u najtežim razdobljima svoje povijesti Hrvati su isticali i svoje narodno hrvatsko ime. Evo nekih potvrda iz Rječnika JAZU (III., 714.-71 5.):Dubrovnik “Hrvatskih ter kruna gradov se svih zove” (Ivan Vidali, 1564.); “Jerolim dika i poštenje svega naroda hrvaskoga” (Angelo Dalla Costa); “Da bi vršiti mogal hrvackim jezikom misu” (S. Kožičić, 1516.); “Ja pop Zubina hrvacke (u značenju: glagoljske) knjige” (1437.); “U našu (odiću) hrvacku nikoliko jur vrimena bih priobukal” (H. Lucić); “Pitaj Livanjca: ‘Kako govoriš?’ kazat će ti: ‘Hrvatski”’ (M. Pavlinović). Za sv. Jeronima, “koji je, kako tvrdo vjeruju svi stari naši, preveo Sveto Pismo is grčkoga, hebrejskoga i kaldejskoga u latinski i materinski svoj hrvatski jezik, pače njegov životopisac is XV. vijeka veli o njemu, da je Jerolim novi testament iz hrvatskoga u latinski tumačio”, govorilo se: “Jerolim je naš Dalmatin, on je dika, poštenje i slava i svitla kruna hrvatskoga jezika" (V. Mažuranić, Prinosi za pravno-povjestni rječnik hrvatskoga jezika, 410.). Na Hrvatskom saboru u Podgradu kod Benkovca “indikacije desete, miseca lipnja, lita Gospodnjega 1370.” građanin Filip is Zadra tražio je, da mu sabor prizna u znanosti poznatu hrvatsku slobodu (more seu libertate nobilium Charvatorum; Croatorum jura) i dobio ju je. Šest stotina i dvadeset godina kasnije, 8. ožujka 1990., u Benkovcu tik Podgrade, nedaleko Šopota gdje su nađeni ulomci spomenika na kojima je urezano ime hrvatskoga vladara Branimir i nekoga njegova bana (dux Cruatorum), na hrvatskom narodnom zboru i dogovoru napadnuti su Hrvati, koji su za sebe na svojoj zemlji također tražili hrvatsku slobodu. Goloruke su ih napali vatrenim oružjem i kamenjem. U vijeću, tri dana pred odlučujuću bitku na Mohačkom polju (1526.), kancelar kralja Ljudevita II. Jagelovića Stjepan Brodarić savjetovao je kralju: “Exprectamus coruatas viros bellicosos” (Čekajmo Hrvate, muževe hrabre).

Ni istarski Hrvati nisu se stidjeli svoga hrvatskoga imena. Iz Istarskoga razvoda, glasovite pravne isprave o razmeđivanju posjeda, koju je godine 1275. općina plominska pokazala zainteresiranim notarima, doznajemo, da su se izvan područja tadašnje hrvatske države razvodi međa već godine 1125. pisali i hrvatskim jezikom (“pred notare listi postaviše keh ta gospoda izibra, jednoga latinskoga a drugoga nimškoga, a tretoga hrvackoga, da imamo vsaki na svoj original pisat po vsi deželi”). Istranin Juraj Slovenjanin, magistar pariškoga sveučilišta, svjedoči da je Istra domovina Hrvata (“Istria patria Chravat”). Starješina franjevačke provincije Bosne Hrvatske Franjo Glavinić, glagoljaš, u Istri rođen (Kanfanar 1585.) u Istri i umro (Trsat 1652.), u svojim je djelima pored slovinskoga imena (za njega je to isto što i hrvatsko ime) najčešće isticao ime svoga hrvatskoga naroda kojemu je pnipadao dušom i tijelom: pisao je “za naš hrvacki kraj” svomu “Hrvackomu puku”, život svetih “prenio je i složio na hrvatski jezik”. I u Istri se za glagoljsko pismo govorilo, da je to hrvatsko pismo. Prezime Hrvatin, singularni lik množine Hrvati (ARj III, 713.), bilo je veoma rasprostranjeno po nekadašnjoj franačkoj Istri, koja je bila izvan sastava srednjovjekovne hrvatske države; to prezime zadržalo se u Istri i danas oko Labina, Pazina, Buzeta i u zaleđu Poreča, i to u velikom broju (P. Šimunović, Naša prezimena, Zagreb 1985., 312.). Oslobođenje Istre od tuđinskoga jarma i njezino priključenje Hrvatskoj “bila je stoljetna čežnja svih istarskih Hrvata” (Ernest Radetić, Istarski zapisi, Zagreb 1969., 7.).

U Poljičkom statutu izričito se kaže, da je napisan hrvatskim jezikom (“da se bolje razumi arvacki”). Jezik “Spomenika Gornjih Poljica” (Split 1981.), koje je izdao prerano umrli Marko Mišerda, također je hrvatski (arvaski, pismo hrvacko, naš jezik arvacki, slavni, arvatski jezik). Dmine Papalić je u Poljicima našao jedan primjerak ljetopisa “Kraljevstvo Hrvata” pisan hrvackim pismom. Bosanski muslimani bosančicu imenuju hrvatskim pismom (Zato mi hotismo. . . knjige pisati turske, a dvoje horvatske...); Hrvatin se zvala stara gradska četvrt u Sarajevu; “Pokrajina od Travnika k sjeveru, gdje je Banjaluka i Gradiška, zove se Hrvaska”; “ljudi našega naroda u Carigradu zajednički nose ime Hrvati”; “rivoltini delle maniche alla croata di damasco — nosi Bošnjak Muslimanin”; Ferhat beg je “sanžak kliški, i hrvatski i primorski” (Mažuranić, Prinosi, 3 18., 408.-409., 412.). U Enciklopediji Jugoslavije (Zagreb 1955., 1.144.) Muhamed Hadžijahić piše: “Od dosada poznatih djela naše aljamiado-književnosti prvim se smatra ljubavna pjesma CHIRVAT-TÜRKISI (hrvatska pjesma) nekog Mehmeda, nastala u Erdelju oko 1588-89” (pjesma je napisana ikavicom). Predstavnici crnogorskih plemena Paštrovića, Grbljana i Brajića sami su sebe u Turskoj zvali Hrvati i hrvat-baše (“Dubrovnik”, 6-1987., 19.) U Crnoj Gori ima i toponim Rvaši.

Praoci današnjih janjevačkih Hrvata doselili su se na Kosovo u samu početku XIV. st. iz Dubrovnika i do danas nisu zaboravili svoje hrvatsko ime, koje su im u baštinu ostavili njihovi dubrovački praoci. Svoje su hrvatstvo stari dubrovački pisci dokazali čestim isticanjem hrvatskoga imena: Nikola Nalješković (1510-1587) (“Tim narod Hrvata vapije i viče”), Mavro Vatranović-Čavčić (1483-1576) (Dubrovčani su nadmašili u slavi “sve Hrvate skupivši zajedno”; u jednoj pjesmi pjeva: “Sad nije Krbave,/Ni polja ravnoga, ni hrvatske slave”), Junije Palmotić (1607-1657) (“s tobom ću banovati hrvackijeh sred država”), Dinko Zlatarić (1558-1613) (“Elektra... iz veće tuđieh jezika u hrvatski izložena”), Vladislav Menčetić (1617-1666) (“Od robstva bi davno u valih/Potonula Italija/ O harvackieh da se žalih/ More otomansko ne razbija”), fra Bernardin Pavlović (“Potkrijepljenje umirućih... u harvaski jezik popravi i prištampa... za korist naroda Harvaskoga. U Mlecih 1747.”), Marko Bruerović-Desrivaux (1765-1823) (neki se Dubrovčani odriču “hrvatske starine”). Na jednom od najstarijih prijepisa “Osmana” Ivana Gundulića, koji se čuva u Vatikanskoj knjižnici, zabilježeno je, da je napisan “in Lingua Chroatica, literis latinis”. Bosanski franjevac Matija Divković popisao je veliki broj “Knjig Hrvatskih imenovanih od zdola nahodise u Butigi Bartula Ocehi Knjigara na rivi od Hrvatov u Mletcima” rukopisanih u Dubrovniku.

Dubrovčanin kardinal Ivan Stojković (1390.- 1443.), crkveni političar, reformator i pisac, potpisao se kao Johannes de Carvatia (Ivan iz Hrvatske). Spomenuli smo već Joakima Stullija i njegov rječnik u kojemu riječ illyrice objašnjava kao hrvatski, hrovatski, horvatski. Ivan Antun Kaznačić godine 1848. u ime dubrovačkoga “općenstva gradskoga” upućuje pismo “obljubljenoj našoj bratji Hervatima”. Dubrovački se poslanici godine 1358. zakleše u Višegradu, da će na kopnu i na brodovima vijati hrvatsku zastavu. Grof Petar Andrejevič Tolstoj, putujući sredinom godine 1698. hrvatskom obalom, zapisao je, da se Dubrovčani nazivaju Hrvatima. I Boka Kotorska čuvala je hrvatsko ime. Na početku svoga djela “Pjesni duhovne od pohvala Božjih” (Rim 1617.) Bartol Kašić je otisnuo pohvalnu pjesmu, koju je njemu u čast spjevao Maro Dragović, vlastelin kotorski, u kojoj se kaže: “Naši Dalmatini, i vas rod Harvacki”.

Andrija Kačić Miošić je u svom djelu “Korabljica” (Mletci 1760.) zabilježio. ta je “kraljeva u Dalmaciji i rvatskoj zemlji Budimir, kralj sveti”; također je zabilježio, da je “kralj Bodin isto vrime kraljevao u Dalmaciji i rvatskoj zemlji”. Po Kačiću Hrvati su i Dubrovčani i Peraštani i Kotorani (“Ter pokriva Boku od Kotora./ Kojano je dika ot Rvata”). U “Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga” (64. izd., Split 1983., 112.) Kačić veli, da je Hrvatsko kraljevstvo obuhvaćalo Karniju, Karintiju i Stiriju (Karantanska Hrvatska), čitavu dolnju Dalmaciju od Istre to Cetine, Bosnu i sve zemlje do Dunava. i svi oni koji su u tim zemljama živjeli “zovu se Hrvati zarad zemlje Kroacije oliti Hrvatije”. Pod rečenim Hrvatskim kraljevstvom Kačić razumijeva samo nekadašnju Bijelu Hrvatsku, tok je u “Korabljici” zabilježio i druge hrvatske krajeve južno od Cetine. Zanimljivo je ta Kačić Hrvatsku zove Hrvatija, dakle isto kako su iranski Hrvati zvali svoju Harahvatiš (Harauvatija, Harvatija).

I u djelima tuđih putopisaca spominje se hrvatsko ime. Arapski zemljopisac Abu Abdallah Mahommed Ibn Idris (o. 1099.-1166.) u svom zemljopisnomu djelu nekoliko puta spominje Hrvatsku i Hrvate njihovim narodnim imenom: “država Hrvatska (Grvasijath) i Dalmacija”; “Na zemlje Akvileje. . .nadovezuju se zemlje Hrvatske (Grvasijjeh)”; “Bakar je prvi grad države Hrvatske (Grvasija); Dubrovnik je “posljednji grad Hrvatske” (Grvasijah); Rab “leži nasuprot planinama Hrvatske” (Grvasijah); “Svi ovi otoci o kojima smo govorili (Osor, Cres, Rab, Pag) jako su napučeni i čine sastavni dio Hrvatske (Grvasijah)”. Nijemac Ivan Solmski godine 1444. u svom “Opisu hodočašća na sv. Grob” veli za Dubrovnik: “Bogata i jaka država Dubrovnik leži u Slavoniji (Schlavonia), jednoj pokrajini kraljevstva Hrvatske (Croacie).” Turski putopisac Evlija Čelebi godine 1664. u svom “Putopisu” (ili: “Kronika putnika”) piše: “Veliku većinu stanovnika u Herceg-Novome čine “Arnauti, Bošnjaci i Hrvati” (za Bošnjake na drugom mjestu kaže, da govore hrvatski: “Jezik bošnjačkog i hrvatskog naroda”); Bošnjaci u Sigetu “ispravno lijepo govore mađarski i hrvatski”; u nahiji Pivi (Crna Gora) su sve “čisti, pravi Hrvati”. Rus P. A. Tolstoj godine 1698. u južnom dijelu južne Hrvatske (Dubrovačka Republika i Boka Kotorska) nalazi Hrvate: “V Dalmacii….Raguzane... nazivajutsja Hervati”; od Herceg-Novoga do Perasta primorski brjegovi su “zaselenni Horvatami” (naseljeni Hrvatima). Ivan Franjo Jukić u svom opisu puta u Carigrad godine 1852. dopunjuje Tolstojeve podatke o Hrvatima u Crnoj Gori: “Parobrod je bio pun putnika. . . Bilo je dosta Hrvata iz Bara i Spiča, koji su išli na radnju u Carigrad.” Neki Cmogorci u Carigradu odgovorili su dopisniku zagrebačkoga “Srbobrana”: “Mi govorimo hrvatskim jezikom, ali smo Crnogorci... poglavica nam se zove Hrvat-baša” (M. Vego, Povijest Humske zemlje I, Samobor 1937., 65.).

Šta sad deklamuješ bezvezne priče kad sam i tebe i Glazbenika ubio dokazima?!

Ja citiram vaše stare pisce i šta su oni mislili i pisali , ja dajem primer iz književnosti , a ne stavljam kao ti neke pamflete i članke nekih izpolitiziranih budala.

I dalje čekam tvoju reakciju o Kašićevom uvodu u Ritual Rimski i šta on kaže za pojam "slovinski" , i o najidealijem kralju svih ilirskih naroda Stefanu Dečanskom?!

Jel možeš da gukneš 'tico , ili ćeš da ignorišeš?!

ne vidim u tome nikakav problem, Kačić je velikohrvat, neki drugi su bili manji. tko su ti Srbi u njegovo doba? to je porobljen narod, uz to šizmatici, nema nikakve osnove da oni takvi kakvi jesu nasljeduju slavne kraljeve. to je bilo 5 minuta naše slave kad ste vi bili donji, a mi gornji. u 19. stoljeću se stvari okreću na vašu sreću, obnavlja se srpska državnost, svijest, jezik, teži se širenju države. ništa neobično, obično i je tako, koji je jači taj bi se širio.

kao što vidiš Kašić tek ovlaš Srbe spominje, njemu su u fokusu Hrvati, Dubrovčani, Bosanci.

Velekrat sam razmišljao i razgovarajući se s druzimi iziskovao, kojim bismo načinom najboljim i najugodnijim mogli upisati i izgovoriti naša besidenja slovinska; ne mogosmo nikakova posobita najći, s kojim bi se moglo ne samo svima rusagom, paček ni jednomu samomu ugoditi gradu. Jere svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali: Hrvat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Srbljin...Ovim dakle načinom odlučih ja pismo ovega Rituala ili Običajnika istomačiti naški, bivši ja govorio i općio s ljudmi od razlicih rusaga slovinskih hodeći po svitu, i ja sam njih ovaka govorenja razumio i oni su moja (krstjani, Rašijani, Srblji poluvirci i Turci)... Jur dakle, ako ja bosanski upišem ove riči: poslao sam, učio sam, rekao sam ili take ine, ne branim zato Dalmatinu našemu, da on ne obrati na svoj način ove iste riči i inake ter reče: poslal sam, učil sam, rekal sam; ni manje Dubrovčaninu, da ne reče: poslo sam, reko sam; ali gdi ja upišem: što ili šta, ne branim Dalmatinu, da on reče: ča, ter tako u inih ričih, koje ne budu upisane načinom svoga grada ili mista, svak' na svoj način navrnuvši slovo kojegodir po svojoj običaji: tako ne imamo koriti jedni druzih veleći, da zanose.«

on ne nabraja narode već regije u ovom slučaju, Hrvat i Srbljin ovdje točno određuju određeni teritorij, kao i Bošnjak, Dalmatin, Dubrovčanin. poluvirci su nekakvi šizmatici u odnosu na katolike, pretpostavljam nešto u stilu Crkve bosanske.

Slovinski jezik govore svi iz tih pomenutih teritorija znači to smo rešili da je "slovinski" sinonim jednog jezika kojim govore pomenuti.
To i Kaašić veli.

Iz rječnika HAZU.

1. Rašijanin - čovjek koji je porijeklom iz Rašije (Srbije). Riječ je načinjena od latinske riječi Rassiani, kako su strani narodi sve do 18. st. nazivali Srbe. Ta je riječ pronađena samo u jednoj knjizi, i to u "Ritualu rimskom" Bartola Kašića.

2. Krstjanin - isto što i kršćanin. Navodi se Kašićeva rečenica: "Netom se nađe bogoljubni krstjanin u ovoj molitvi." Navodi se da su mnogi pisci umjesto kršćanin pisali krstjanin.

3. Poluvjerac - pripadnik druge kršćanske grane (nekatolik ili nepravoslavac). Riječ se u tom značenju nalazi kod mnogih pisaca.

Da sam prvi govorio (1), zapitao bih vas zašto ovako svečano predstavljamo pretisak kojemu nije okrugla obljetnica, nego 353. godina od pojavljivanja. Ne znam bismo li čuli pravi odgovor. Sada već znamo, ali se opet možemo zapitati što tu ima reći profesor suvremenoga hrvatskoga književnoga jezika.
Ima mnogo. Ta knjiga svojim jezikom jamči:

- da hrvatski književni jezik nije od jučer
- da ga nismo uzeli od Srba, kako neki još uvijek lažu
- da hrvatski književni jezik nije nastao 1835., kako su mnogi još nedavno mislili
- da nije nastao polovicom 18. stoljeća, kako tvrde oni koji nisu uzeli u obzir i ovu knjigu
- ova knjiga dokazuje da je stariji
- da je star bar kao i ona, dakle najmanje 353 godine
- da nije bio u upotrebi samo u pjesničkim djelima
- da se nije upotrebljavao samo u uskom regionalnom krugu
- da to nije sirov štokavski govor tek s Kašićem podignut na razinu književnoga, nego jezik koji je u istom smjeru izgrađivan i prije
- da je to puni i pravi književni jezik koji je funkcionalno polivalentan jer se njime jedna etnička ili nacionalna formacija uključila u međunarodnu civilizaciju
- da se nije upotrebljavao samo na štokavskom području
- da se upotrebljavao i na kajkavskom i na čakavskom području
- da je proširivao upotrebu hrvatskoga književnoga jezika u prostomome i u vremenskome smislu
- u prostornome jer dokazuje da se upotrebljavao na cijelom području hrvatskoga jezika, osim možda u zapadnosjevernom dijelu Hrvatske
- vremenskome: da se upotrebljavao kontinuirano tri i pol stoljeća
- dokaz je tome sedam izdanja Rituala rimskoga
- jezični temelji Kašićeva Rituala rimskoga nalaze se i u Rimskome obredniku iz 1929., a prema tome i u današnjem obredniku i u današnjem hrvatskome književnom jeziku.

Sve sam to zaključio na temelju površnoga uvida u Kašićev jezik pa pozivam stručnjake za povijest hrvatskoga jezika da prouče jezik Kašićeva Rituala rimskoga i da moje tvrdnje dokažu ili opovrgnu. Sad je knjiga tu, svakomu na dohvatu pa se može lako proučavati.
Teško da će ih moći opovrći. Evo jednoga od stotine dokaza. Pročitat ću vam Očenaš kako je zabilježen na 14. stranici ove knjige.
Dopustit ćet mi da pročitam današnjim naglaskom jer i nekada se nije jednako čitalo, pogotovu ne u naglasku, dakle:

Oče naš, koji si na nebesih. Sveti se ime tvoje. Pridi kraljevstvo tvoje. Budi volja tvoja, kako na nebu, tako na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas. I otpusti nam duge naše, kakono i mi otpušćamo dužnikom našim. I ne uvedi nas u napast: nego nas oslobodi od zla. Amen.

(1) Govor na predstavljanju pretiska Kašićeva prijevoda Rituala rimskoga 4. ožujka 1993., u crkvi Sv. Katarine u Zagrebu

Slovinski jezik govore svi iz tih pomenutih teritorija znači to smo rešili da je "slovinski" sinonim jednog jezika kojim govore pomenuti.
To i Kaašić veli.

ovi poluvirci su možebitno Srbi iz južne Ugarske i Beograda koje je Kašić pozvao da se pounijate.

Moguće jer je delovao u Temišvaru i tako skupljao građu za slovinski jezik.

Ali moguće je i da su i tvoji daleki rođosi!

Ali nećemo sad o tome više , ipak je ovo tema o jeziku.

U prosincu 1575. godine u Mostar je stigao sa svojim ćafirima, plemićima iz sela Dubovice (pogrešno upisana Vinica u Duvanjskoj nahiji), Grgurev sin Simun da na Serijatskome sudu u Mostaru traži zaštitu katolika od nasilništva pravoslavnoga mitropolita Savatina.