a Ksenija to naravno ne zna. misliš ti, sav važan.
još ti puno pure moraš pokusati, mladiću.



on topic:

Dragutin Tadijanović: Onoj koju naslućujem


Jesmo li nas dvoje
Daleko jedno od drugog?
O, kad bih mogao znati
Ima li plavo čeznuće
Između nas dvoje?...
Ti si mala djevojčica
I imaš crne oči,
Dva plamena crna,
A ja sam možda tvoj
Skromni, dragi pjesnik,
Koji bi htio tebi da pjeva
Pjesme srca, vesele, bez rime:
A ne znam ni gdje si,
Ni kako ti je ime!

Jest cu puru do cetrdesete?

Dragutin Tadijanovic je poznat samo zato sto je dozivio 100 godina starosti jel tako?

Citao sam mu Srebrne Svirale, odabrao sam za lektiru jer su mu pjesme bile najbanalnije od svih ponudjenih pjesnika.

taj Dragutin Tadijanović je i sa 100 godina zajebavao ljude. došao je u moju srednju držati predavanje maturantima i sad je par ljudi trebalo izrecitirati njegove pjesme, mene su molili da recitiram, ali sam namirisao da je lik problematičan i izričito sam odbio. znači, deda je s tadašnjih 115 godina ili koliko već izmasakrirao recitatore, zgadio im je život, uništio živote, mislim da nitko od njih danas nije živ, ako i je fizički, duhom nije živ.

kad se sjetim kad sam ovo izrecitirao prije 10-tak godina pod zvjezdanim nebom.

Tri hajduka

U po burne crne noći
Feruz-paša iz sna skoči.
Žižak drkće, k'o da čita
stravu sanka s bleda lica.
Feruz-paša kadu pita:
Kamo ključi od tamnica?...
Tri godine kako trunu -
oh, hajdučki pep'o kleti!
Pa još ni sad mira nema, -
u san dođe da mi preti!
"Nemoj, ago, nemoj noću
silaziti u tamnice,
sutra ćemo poslat Muja
da pokopa kosti njine!"
Hahahaha, babo moja,
ni živih se nisam boja,
dok su bili za užasa,
a nekmoli mrtvih pasa.
Moram ići da ih vidim
kako leže na trulištu,
da ih pitam što me zovu,
što me traže, što me ištu! -
Uze žižak, - zraka drkće
na pašinom bledom licu, -
zarđana brava škripnu -
on se spusti u tamnicu.

U tamnici, lednoj stravi,
gde jakrepe memla davi,
gde se groze hladne guje
kad se sete nekih muka, -
onde sede tri kostura,
tri kostura od hajduka.
Ili sede, il' se samo
Feruz-paši tako stvara,
pred njima su na kamenu,
ka na stolu, tri pehara.
Progovara hajduk prvi:
Evo, pašo, pehar krvi!
Imao sam vernu ljubu -
kad me pokri ova tama,
ostala je jadna sama -
nije sama... mač u ruci,
pa povika: Gde ste, vuci?
Tako stiže do tvog dvora,
puče puška odozgora,
probi srce jadne žene -
evo pehar krvi njene!
Krasno j' vino, puna j' čaša, -
nazdravi mi, Feruz-paša!

Sama s' ruka paši diže,
sama noga kroči blize.
Pehar popi, ciknu muka,
ciknu paša - a te kosti
smejaše se... "Bog da prosti!"

Progovara hajduk drugi:
Kad sam dop'o ovog groba,
pitala te majka moja:
Pošto ćeš mi prodat roba?
A ti reče: Tri tovara.
A sirota majka stara
znojila se danju, noću,
nit je jela, nit je pila,
dok krvavim nije znojem
tri tovara izmučila.
Kad ti sinoć blago dade,
ti se, pašo, smejat stade:
To je, bako, tek za hranu;
tvoj je sinak junak bio,
ako j' um'o kamen gristi,
mora da se ugojio!
Svisnula je majka moja -
ovaj pehar pun je vina
krvavoga njenog znoja!
Krasno j' vino, puna j' čaša -
nazdravi mi, Feruz-paša!

Sama s' ruka paši diže,
sama noga kroči blize,
pehar popi, ciknu muka,
ciknu paša - a te kosti
smejaše se... "Bog da prosti!"

Progovara hajduk treći:
Kad sam dop'o ovih tmina,
imao sam u gorici
nedorasla, slaba sina.
Htelo dete pušku dići,
puška teška, slabe ruke, -
poče jadno suze ronit
što ne može u hajduke.
Plakalo je, gladno, žedno
što mu babo ovde trune,
plakalo je, pa je svislo, -
evo čaše suza pune! -
Krasno j' vino, puna j' čaša, -
nazdravi mi, Feruz-paša!

Sama s' ruka paši diže,
sama noga kroči blize,
pehar popi, ciknu muka,
mrtav pade do hajduka,
mrtav pade - a te kosti
smejaše se... "Bog da prosti!"

(1866)

Jovan Jovanović Zmaj
1833-1904

DOKUMENTA… DOKUMENTA…



Vesna Teršelić i pogled ljubavi?


DOKUMENTA, DOKUMENTA

ŠTO JOJ BRIGA ZA DOM SMETA

PREDSJEDNICE KOJA BLISTA

U LJUBAVI BOGU ISTA,

DOKUMENTU HRVAT MORI

DOMOLJUBLJEM KADA GORI,

KOJI ŽIVI ZA DOM SVETI

I KAD CRNA SMRT MU PRIJETI,

DOKUMENTA RAZDOR SIJE

JER HRVATSKU HTJELA NIJE,

ISTINE SE NEMAN BOJI

ZATO LAŽ I MRŽNJU GOJI,

IZDAJNIČKO CRNO JATO

NA HRVATSKU BACA BLATO,

GENERALU PRALJKU ŽELI

DA U HAGU ŽIVOT CIJELI

ZBOG LJUBAVI NEVIN TRUNE

DOMOLJUBLJA DUŠE PUNE

ŠTO MU MIRA NIJE DALO

KADA GA JE SRCE ZVALO

DA NA BRANIK DOMA STANE

DA SLOBODA SVETA GRANE,

TO FAŠISTI SVAKOM SMETA

ŠTO PO CIJELOM SVIJETU LETA

DA PROGLASI LJUBAV ČISTU

AGRESORSKOJ MRŽNJI ISTU

ZADATAK JE BULUMENTE

PLAĆENIČKE DOKUMENTE,

ZATO MORA HRVAT ZNATI

DA GA JUGONEMAN PRATI

ŠTO SVASTIKU CRTA ZLOBNU

ŽELEĆ PISAT POVIJEST KOBNU

KAO DOSAD PUNU LAŽI

ŠTO USTAŠU MRTVOG TRAŽI,

JER ISTINA KADA GRANE

DOBRO ZNAJU CRNE VRANE

DA ĆE POVIJEST UMRIJET LAŽNA

I HRVATSKA BITI SNAŽNA

SVJETIONIK KOJI GORI,

LJUBAV KOJU - LJUBAV STVORI!



Vicko Goluža

Greška ...

Šest redaka

Ti si me zvala u slađu smrt
a ja to neću

ja svoju smrt hoću gledati
hladno i sabrano kao što ona gleda mene

kao da ne znam kako će ona na kraju
imati tvoje lice

Nikica Petrak (1934 - 2016)

Jezik snova

Sanjaš li ikad na ovome jeziku,
Upitao me jedanput prijatelj.
Ja uopće ne sanjam; gledam
Film svake noći držeći zatvorene
Oči, iste slike lelujavih sjena
Što pulsiraju na zidovima u inoj sobi.

Vlak lomata mimo i drma moj krevet;
Ja stišćem kartu u ruci,
Hoteći biti prvi koji će ju pružiti
Kondukteru u ovom praznom vagonu.

No znadem da to neće biti dostatno,
Budući će netko iza njega viknuti,
Dokumenten. Ispravu. Ausweis.

Lice moje što poskakuje poput mjeseca
Iza prozora kroz pougljene
Kuće i rijetke čuperaste krošnje
Drži kažiprst na usnama mojim.

I ja, šćućuren ispod kuhinjskog stola,
Vidim kako sablast moja prolazi mimo,
Dječak ponovno što igra se skrivača
S projektilima koji će mu znoj namirisati,
Njegove izbrojene ovce raznijete već u komade.

Netko sanja na jeziku
Što ćuti bol njegovu, ni manje ni više.

Mario Suško (1941- )

Kako pamtim majku

dugo sam držao kako i nisam rođen

ipak, majku pamtim; najprije po jednoj
lipanjskoj bonaci pravilnoj kao kružnica
devetsto i ente; došla je na valu mirisa
pelina smokava i merlina i neupitana rekla
ocu: frane, tako smo lijepi na onoj slici
s vjenčanja, tako smo

pamtim je i po zimskom pristanu,
kako usred kuhinje raspolovljene kao koreja,
na vatreni dio i ostalo, drži ciglu u desnoj
a lijevom pruža zagrijanu podkošulju ocu
i prividno nemarno govori: preobuci se
potan si a već si nikakav sa zdravljem

pamtim je i po onisku tijelu
starijem od zviježđa velikog medvjeda;
izlizano bolešću stanjilo se u list
papira i nestalo među nepravednim
računima, ne znam jesam li ikada razumio
da više ništa ne mogu učiniti za nju

još je pamtim kao molitveno ime tereza
u imeniku sretnih iz nejasnih priča o vilama;
list gdje je upisana toliko je plav da se
ne razlikuje od odsječka zenita svijena trajno
tamo nad velebitom još u vrijeme kada je bog
češće volio popravljati rotaciju i lik

i još je pamtim u kolu nejasnih prizora
sličnih kometima; odabirem ih hirovito
i govorim to je sve, i varam; volim ponoviti
varku i kada novi sijev naglo zauzme pamćenje,
nema joj premca među vježbama iz prisilne
vedrine, a i po koji infarkt uspije odgoditi
koliko mi duguje koliko mu dugujem
bog?

Ivan Rogić Nehajev (1943-)

Šalamunov hram

Još jednom htio bih podići šator
u blizini tvojega srca.
Seljak u polju
baca mlado sjeme žita
u netom uzoranu brazdu.
Svako zrno, trenutak prije
nego dodirne zemlju
pretvori se u noćnoga leptira
ostavljenoga na milost
i nemilost danjoj svjetlosti.

Vidio sam tu čaroliju
jednom u tvojim očima
na koricama poklonjene knjige.

Pas mokraćom označava
granice svojega svijeta.

Pitagora to učini pepelom.

Sve sam svoje udice
oprao u posvećenoj vodi.
Prije nego se spustih do čamca
iz riječnoga mulja
rukama iskopah
dugo skrivano veslo.

Nevidljiva menora
gorjela je u svjetlosti kolovoza
na ulazu u hram.
Jedna po jedna
gasile su se
daleke zvijezde melankolije.

Delimir Rešicki (1960-)

Singularitet

dok sam je čekao u restoranu, pokušavao
sam se odmoriti. najprije sam u čaši vode
rastopio šumeću tabletu vitamina, a zatim
se zaljuljao na stolici i naslonio na zid,
dovodeći tijelo u gotovo ležeći položaj.
potom sam sklopio oči i pokušao zaspati, 5 minuta,
dok mi donesu buncek. konobara nije bilo 15 minuta
a kad je napokon provirio u salu, viknuo je kuharici:
ne moraš žuriti, on spava.
na te riječi Boris Maruna podigne oči s novina,
u kojima je upravo pročitao da su Tuđmana prikopčali na
umjetna pluća, i ovlaš me pogleda. potom se opet
halapljivo vrati Tuđmanovoj bolesti i različitim
scenarijima raspleta državne krize.
moja gripa, Tuđmanova umjetna pluća i Marunin
buncek uz širom raširene novine. crna
rupa singulariteta. i gripe.

Drago Glamuzina (1967-)

Vasko Popa ~ Daleko u nama

Čita: Petar Kralj

Poluistine, Tin Ujević

Čupam ih prstima kao vunu. Pahuljice. Trepeti. Lete. Krilate, a stvarnost je u njima.
Participiraju sa srži. Jer one su otisci, i ne traže drugo.

Jedna magička žena prođe, i pretvori se u bezbroj drugih. Gužva žena:
Jedna ima podbradak njezin, druga boju obraza.
A svima je zajednička
prolaznost.

Vrapci. Izgubljeni cvrkuti. Žagori bez doma. Glasovi iz trave. Laštenje u
staklima. Mucanja, proizvod slutnje.

Kao ždral što je spustio kljun u vodu sna. Što je zario noge u pržinu sna.
Kao zastavice daleke, daleke, na tanjiru mora.

O perino poluistina, polusne, zavjeso:
Tmasta oblasti, škripnju stvari na otvorena naslućivanja i daleke vidike.

O moj poglede na maglu, u vodu dragulja, na Fingala,
u pranja bazalta dragocjenih pećina.

Tvrdi Zaratustra i tvrda Rguedo!
Ima toliko zora što još nikada nisu sinule — toliko istina što su prije minule nego su vrata odškrinule.

Stvarnost se drobi. Kalupi su stari. Ima basna na domaku ruke:
Dubine, vrtloga, kresova s malo muke, s pola muke.

Obožavam Te

Obožavam te kao nebo noću,
O! Posudo tuge, tu tvoju mirnoću,
ljubim te sve više što mi bežiš dalje
čak i kada mislim da te tama šalje.

Da bi ironično razmak povećala
što ga je do neba već priroda dala
u divljem naletu nasrćem i skačem
i k’o crv lešinu ne bih dao jačem!

I meni je draga u očaju slepom,
čak i ta hladnoća što te čini lepom.

Da se podsetimo zbog čega je baš ovo bio utisak nedelje:

„Među javom i med snom“ govori Zoran Radmilović

Čarls Bukovski - Idi do kraja(

Nesto kada zapocnes, nema odustajanja, pitao bi se cijeli zivot sta je i kako moglo da bude, zato...Idi do kraja!

Ты и Вы

Пустое вы сердечным ты
Она, обмолвясь, заменила
И все счастливые мечты
В душе влюбленной возбудила.
Пред ней задумчиво стою,
Свести очей с нее нет силы;
И говорю ей: как вы милы!
И мыслю: как тебя люблю!

Ти и Ви

Хладно је Ви срдачним Ти
Збуњено она заменила,
И тако најлепше снове моје
У стварност она претворила.
Стојим занесен ту пред њом
Да смотрим очи са ње не могу.
Како сте мили!" - ја јој зборим
А мислим: Како тебе волим!

Пушкин, Александр Сергеевич

Nekima je draga poezija

Nekima –
To jest ne svima.
Čak ne većini svih, nego manjini.
Ne brojeći škole, gdje se mora,
I same pjesnike,
Bit će tih osoba dvije na tisuću.

Draga im je –
Ali draga je i juha s rezancima,
dragi su i komplimenti i modra boja,
drag je stari šal,
drago nam je ostati pri svome,
drago nam je gladiti psa.

Poezija –
ali što je to poezija.
Mnogi kolebljiv odgovor
na to je pitanje pao.
A ja ne znam i ne znam i držim se toga
kao spasonosnog oslonca.


Na izmaku stoljeća

Trebalo je biti bolje od prošlih naše XX. stoljeće.
Više to neće stići dokazati,
godine su mu odbrojene,
korak nesiguran,
dah kratak.

Već se suviše toga dogodilo
što se nije trebalo dogoditi,
a ono što je trebalo naići,
nije naišlo.

trebalo se primaći proljeću
i sreći pored ostalog.

Strah je trebao napustiti planine i doline.
Istina je brže od laži trebala stizati cilju.

Neke su se nesreće trebale
Više ne zbivati,
Na primjer rat
i glad, i tako dalje.

Tko je htio uživati u svijetu,
taj stoji pred zadatkom
nesavladivim.

Glupost nije smiješna.
Mudrost nije vesela.
Nada
Nije više ona mlada djevojka
et caetera, nažalost.

Bog je najzad trebao povjerovati u čovjeka
dobrog i snažnog,
ali dobar i snažan
još su uvijek dva čovjeka.

Kako živjeti – zapitao me u pismu netko
koga sam ja namjeravala zapitati
to isto.

Opet i onako kao uvijek,
što se vidi iz rečenog,
nema urgentnijih pitanja
od naivnih pitanja.

Vijetnam

Ženo, kako se zoveš? – Ne znam.
Kada si rođena, odakle si? – Ne znam.
Zašto si iskopala jamu u zemlji? – Ne znam.
Otkad se kriješ? – Ne znam.
Zašto si me ugrizla za prstenjak? – Ne znam.
Znaš li da ti ništa nažao nećemo učiniti? – Ne
znam.
Na čijoj si strani? – Ne znam.
Sada je rat, moraš se opredijeliti. – Ne znam.
Da li tvoje selo još postoji? – Ne znam.
Jesu li ovo tvoja djeca? – Jesu.


Epitaf

Ovdje leži staromodna kao zarez
autorica poneke pjesme. Vječni počinak
neka joj da zemlja, premda truplo
nije pripadalo nijednoj književnoj grupi.
Ali ni na grobu nema ništa bolje
do ovog versa, lopuha i sove.
Prolazniče, izvadi iz taške mozak elektronski
i o sudbi Szymborske časak pomisli.

Zaljubljeni

Tako nam je tiho da čujemo
Jučer zapjevanu pjesmu:
„ Ti ćeš poći gorom, a ja dolinom…“
Premda čujemo - ne vjerujemo.

Naš osmijeh nije maska tuge,
a dobrota nije odricanje.
I čak više nego što vrijede
nezaljubljene žalimo.

Tako smo začuđeni sobom
da što nas može više začuditi?
Ni duga u noći.
Ni leptir u snijegu.


A kada zaspimo,
u snu vidimo rastanak.
Ali dobar je to san,
ali dobar je to san,
jer iz njega se budimo.


Radost pisanja

Kamo trči ta napisana srna kroz napisanu šumu?
Da li ide piti iz napisane vode,
koja će njezinu njuškicu odraziti kao indigo?
Zašto diže glavu, da li nešto čuje?
Osovljena na od istine posuđenim četirima nožicama
pod mojim prstima uhom striže.
Tišina – i ta riječ šuška po papiru
i razgrće
zbog riječi „šuma“ nastalo granje.

Nad bijelim listom pritajila se za skok
slova, koja se mogu loše složiti,
rečenice što opkoljavaju,
pred kojima neće biti spasa.

Ima u kaplji tinte prilična zaliha
lovaca napeta pogleda spremnih da se sjure strmim perom,
da opkole srnu, da nanišane.
Zaboravljaju da tu nema života.
Drugi, crno na bijelom, tu vladaju zakoni.
Treptaj oka tu će trajati toliko dugo koliko ustijem,
dopustit će da se dijeli na male vječnosti
pune zadržanih u letu zrna.

Zauvijek, ako zapovjedim, tu se ništa neće dogoditi.
Bez moje volje čak ni list neće pasti
niti će se vlat ugnuti pod točkom malog papka.

Postoji dakle takav svijet
čiju neovisnu kob ja određujem?
Vrijeme koje vežem lancima znakova?
Postojanje po mojoj zapovijedi trajno?

Radost pisanja.
Mogućnost zaustavljanja.
Osveta smrtne ruke.


Wisława Szymborska

Pjesma kako je viđen Prof. Ivo Goldstein na tribini 'Saveza antifašističkih boraca i antifašista', povodom 22. lipnja 2021 u Novinarskom domu.


GENERAL I GNJIDA

Crven u licu
Izbuljenih
Oči
Nemirno sjedi
Pa onda
Skoči
Pa opet
Sjede
Vidi te
Bijede
Dere se
Hoda k’o budala
Da mu nije
Mokraća stala
Ili je možda samo
Bijes
Jer je budala
Dobila
Stres
Što general ima
Argumente
A
On na
Momente
Izgubi glavu
Navali na starca
Invalida
Bijedo ljudska
Baš si
Gnjida

dr. Jure Burić
Lipanj, 2021.