Pridružen/a: 25 pro 2012, 20:27 Postovi: 17438 Lokacija: יום טוב
Robbie MO je napisao/la:
Ksenija je napisao/la:
Odlazak
U slutnji, u čežnji daljine, daljine; u srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga, spomenak Brača, Imotskoga.
I blijesak slavna šestopera, i miris (miris) kalopera
Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem;
da čujem one stare basne, da mlijeko plave bajke sasnem;
da više ne znam sebe sama, ni dima bola u maglama.
Tin Ujević
Ovo je Arsen Dedic uglazbio i opjevao.
a Ksenija to naravno ne zna. misliš ti, sav važan. još ti puno pure moraš pokusati, mladiću.
on topic:
Dragutin Tadijanović: Onoj koju naslućujem
Jesmo li nas dvoje Daleko jedno od drugog? O, kad bih mogao znati Ima li plavo čeznuće Između nas dvoje?... Ti si mala djevojčica I imaš crne oči, Dva plamena crna, A ja sam možda tvoj Skromni, dragi pjesnik, Koji bi htio tebi da pjeva Pjesme srca, vesele, bez rime: A ne znam ni gdje si, Ni kako ti je ime!
_________________ Ako išta ne podnosim to je kad me netko tjera da radim. - Naša Kvačica
Pridružen/a: 03 svi 2009, 22:39 Postovi: 61280 Lokacija: DAZP HQ
taj Dragutin Tadijanović je i sa 100 godina zajebavao ljude. došao je u moju srednju držati predavanje maturantima i sad je par ljudi trebalo izrecitirati njegove pjesme, mene su molili da recitiram, ali sam namirisao da je lik problematičan i izričito sam odbio. znači, deda je s tadašnjih 115 godina ili koliko već izmasakrirao recitatore, zgadio im je život, uništio živote, mislim da nitko od njih danas nije živ, ako i je fizički, duhom nije živ.
_________________ "Hrvata je danas u BiH manje od 400.000, ali je naš cilj da nas je milijun", kazao je Čović.
_________________ MIR da, ali ne kao u Macelju, Ovčari i Hudim jamama! Komunisti nude bolju budućnost, neuspješni u sadašnjosti, a razlog je uvijek u prošlosti! Želiš stvoriti neprijatelja – spasi ga od genocida!
_________________ MIR da, ali ne kao u Macelju, Ovčari i Hudim jamama! Komunisti nude bolju budućnost, neuspješni u sadašnjosti, a razlog je uvijek u prošlosti! Želiš stvoriti neprijatelja – spasi ga od genocida!
Sanjaš li ikad na ovome jeziku, Upitao me jedanput prijatelj. Ja uopće ne sanjam; gledam Film svake noći držeći zatvorene Oči, iste slike lelujavih sjena Što pulsiraju na zidovima u inoj sobi.
Vlak lomata mimo i drma moj krevet; Ja stišćem kartu u ruci, Hoteći biti prvi koji će ju pružiti Kondukteru u ovom praznom vagonu.
No znadem da to neće biti dostatno, Budući će netko iza njega viknuti, Dokumenten. Ispravu. Ausweis.
Lice moje što poskakuje poput mjeseca Iza prozora kroz pougljene Kuće i rijetke čuperaste krošnje Drži kažiprst na usnama mojim.
I ja, šćućuren ispod kuhinjskog stola, Vidim kako sablast moja prolazi mimo, Dječak ponovno što igra se skrivača S projektilima koji će mu znoj namirisati, Njegove izbrojene ovce raznijete već u komade.
Netko sanja na jeziku Što ćuti bol njegovu, ni manje ni više.
ipak, majku pamtim; najprije po jednoj lipanjskoj bonaci pravilnoj kao kružnica devetsto i ente; došla je na valu mirisa pelina smokava i merlina i neupitana rekla ocu: frane, tako smo lijepi na onoj slici s vjenčanja, tako smo
pamtim je i po zimskom pristanu, kako usred kuhinje raspolovljene kao koreja, na vatreni dio i ostalo, drži ciglu u desnoj a lijevom pruža zagrijanu podkošulju ocu i prividno nemarno govori: preobuci se potan si a već si nikakav sa zdravljem
pamtim je i po onisku tijelu starijem od zviježđa velikog medvjeda; izlizano bolešću stanjilo se u list papira i nestalo među nepravednim računima, ne znam jesam li ikada razumio da više ništa ne mogu učiniti za nju
još je pamtim kao molitveno ime tereza u imeniku sretnih iz nejasnih priča o vilama; list gdje je upisana toliko je plav da se ne razlikuje od odsječka zenita svijena trajno tamo nad velebitom još u vrijeme kada je bog češće volio popravljati rotaciju i lik
i još je pamtim u kolu nejasnih prizora sličnih kometima; odabirem ih hirovito i govorim to je sve, i varam; volim ponoviti varku i kada novi sijev naglo zauzme pamćenje, nema joj premca među vježbama iz prisilne vedrine, a i po koji infarkt uspije odgoditi koliko mi duguje koliko mu dugujem bog?
Još jednom htio bih podići šator u blizini tvojega srca. Seljak u polju baca mlado sjeme žita u netom uzoranu brazdu. Svako zrno, trenutak prije nego dodirne zemlju pretvori se u noćnoga leptira ostavljenoga na milost i nemilost danjoj svjetlosti.
Vidio sam tu čaroliju jednom u tvojim očima na koricama poklonjene knjige.
Pas mokraćom označava granice svojega svijeta.
Pitagora to učini pepelom.
Sve sam svoje udice oprao u posvećenoj vodi. Prije nego se spustih do čamca iz riječnoga mulja rukama iskopah dugo skrivano veslo.
Nevidljiva menora gorjela je u svjetlosti kolovoza na ulazu u hram. Jedna po jedna gasile su se daleke zvijezde melankolije.
dok sam je čekao u restoranu, pokušavao sam se odmoriti. najprije sam u čaši vode rastopio šumeću tabletu vitamina, a zatim se zaljuljao na stolici i naslonio na zid, dovodeći tijelo u gotovo ležeći položaj. potom sam sklopio oči i pokušao zaspati, 5 minuta, dok mi donesu buncek. konobara nije bilo 15 minuta a kad je napokon provirio u salu, viknuo je kuharici: ne moraš žuriti, on spava. na te riječi Boris Maruna podigne oči s novina, u kojima je upravo pročitao da su Tuđmana prikopčali na umjetna pluća, i ovlaš me pogleda. potom se opet halapljivo vrati Tuđmanovoj bolesti i različitim scenarijima raspleta državne krize. moja gripa, Tuđmanova umjetna pluća i Marunin buncek uz širom raširene novine. crna rupa singulariteta. i gripe.
Пустое вы сердечным ты Она, обмолвясь, заменила И все счастливые мечты В душе влюбленной возбудила. Пред ней задумчиво стою, Свести очей с нее нет силы; И говорю ей: как вы милы! И мыслю: как тебя люблю!
Ти и Ви
Хладно је Ви срдачним Ти Збуњено она заменила, И тако најлепше снове моје У стварност она претворила. Стојим занесен ту пред њом Да смотрим очи са ње не могу. Како сте мили!" - ја јој зборим А мислим: Како тебе волим!
Nekima – To jest ne svima. Čak ne većini svih, nego manjini. Ne brojeći škole, gdje se mora, I same pjesnike, Bit će tih osoba dvije na tisuću.
Draga im je – Ali draga je i juha s rezancima, dragi su i komplimenti i modra boja, drag je stari šal, drago nam je ostati pri svome, drago nam je gladiti psa.
Poezija – ali što je to poezija. Mnogi kolebljiv odgovor na to je pitanje pao. A ja ne znam i ne znam i držim se toga kao spasonosnog oslonca.
Na izmaku stoljeća
Trebalo je biti bolje od prošlih naše XX. stoljeće. Više to neće stići dokazati, godine su mu odbrojene, korak nesiguran, dah kratak.
Već se suviše toga dogodilo što se nije trebalo dogoditi, a ono što je trebalo naići, nije naišlo.
trebalo se primaći proljeću i sreći pored ostalog.
Strah je trebao napustiti planine i doline. Istina je brže od laži trebala stizati cilju.
Neke su se nesreće trebale Više ne zbivati, Na primjer rat i glad, i tako dalje.
Tko je htio uživati u svijetu, taj stoji pred zadatkom nesavladivim.
Glupost nije smiješna. Mudrost nije vesela. Nada Nije više ona mlada djevojka et caetera, nažalost.
Bog je najzad trebao povjerovati u čovjeka dobrog i snažnog, ali dobar i snažan još su uvijek dva čovjeka.
Kako živjeti – zapitao me u pismu netko koga sam ja namjeravala zapitati to isto.
Opet i onako kao uvijek, što se vidi iz rečenog, nema urgentnijih pitanja od naivnih pitanja.
Ženo, kako se zoveš? – Ne znam. Kada si rođena, odakle si? – Ne znam. Zašto si iskopala jamu u zemlji? – Ne znam. Otkad se kriješ? – Ne znam. Zašto si me ugrizla za prstenjak? – Ne znam. Znaš li da ti ništa nažao nećemo učiniti? – Ne znam. Na čijoj si strani? – Ne znam. Sada je rat, moraš se opredijeliti. – Ne znam. Da li tvoje selo još postoji? – Ne znam. Jesu li ovo tvoja djeca? – Jesu.
Epitaf
Ovdje leži staromodna kao zarez autorica poneke pjesme. Vječni počinak neka joj da zemlja, premda truplo nije pripadalo nijednoj književnoj grupi. Ali ni na grobu nema ništa bolje do ovog versa, lopuha i sove. Prolazniče, izvadi iz taške mozak elektronski i o sudbi Szymborske časak pomisli.
Tako nam je tiho da čujemo Jučer zapjevanu pjesmu: „ Ti ćeš poći gorom, a ja dolinom…“ Premda čujemo - ne vjerujemo.
Naš osmijeh nije maska tuge, a dobrota nije odricanje. I čak više nego što vrijede nezaljubljene žalimo.
Tako smo začuđeni sobom da što nas može više začuditi? Ni duga u noći. Ni leptir u snijegu.
A kada zaspimo, u snu vidimo rastanak. Ali dobar je to san, ali dobar je to san, jer iz njega se budimo.
Radost pisanja
Kamo trči ta napisana srna kroz napisanu šumu? Da li ide piti iz napisane vode, koja će njezinu njuškicu odraziti kao indigo? Zašto diže glavu, da li nešto čuje? Osovljena na od istine posuđenim četirima nožicama pod mojim prstima uhom striže. Tišina – i ta riječ šuška po papiru i razgrće zbog riječi „šuma“ nastalo granje.
Nad bijelim listom pritajila se za skok slova, koja se mogu loše složiti, rečenice što opkoljavaju, pred kojima neće biti spasa.
Ima u kaplji tinte prilična zaliha lovaca napeta pogleda spremnih da se sjure strmim perom, da opkole srnu, da nanišane. Zaboravljaju da tu nema života. Drugi, crno na bijelom, tu vladaju zakoni. Treptaj oka tu će trajati toliko dugo koliko ustijem, dopustit će da se dijeli na male vječnosti pune zadržanih u letu zrna.
Zauvijek, ako zapovjedim, tu se ništa neće dogoditi. Bez moje volje čak ni list neće pasti niti će se vlat ugnuti pod točkom malog papka.
Postoji dakle takav svijet čiju neovisnu kob ja određujem? Vrijeme koje vežem lancima znakova? Postojanje po mojoj zapovijedi trajno?
Radost pisanja. Mogućnost zaustavljanja. Osveta smrtne ruke.
Pjesma kako je viđen Prof. Ivo Goldstein na tribini 'Saveza antifašističkih boraca i antifašista', povodom 22. lipnja 2021 u Novinarskom domu.
GENERAL I GNJIDA
Crven u licu Izbuljenih Oči Nemirno sjedi Pa onda Skoči Pa opet Sjede Vidi te Bijede Dere se Hoda k’o budala Da mu nije Mokraća stala Ili je možda samo Bijes Jer je budala Dobila Stres Što general ima Argumente A On na Momente Izgubi glavu Navali na starca Invalida Bijedo ljudska Baš si Gnjida
dr. Jure Burić Lipanj, 2021.
_________________ MIR da, ali ne kao u Macelju, Ovčari i Hudim jamama! Komunisti nude bolju budućnost, neuspješni u sadašnjosti, a razlog je uvijek u prošlosti! Želiš stvoriti neprijatelja – spasi ga od genocida!
Ne možeš započinjati nove teme. Ne možeš odgovarati na postove. Ne možeš uređivati svoje postove. Ne možeš izbrisati svoje postove. Ne možeš postati privitke.